Spisi o abdikaciji doista su i predloženi bili saboru. Mišljenje, da se je Kvaternik izložio svojim prijedlogom mržnji samoga kralja, rodilo se je iz toga, što je u Londonu neposredno prije sastanka hrvatskoga sabora bio velik boj između kralja Franje Josipa lično i Ljudevita Košuta. Košut je naime kao guverner u emigraciji dao štampati kod tiskara Daya u Londonu mađarske banknote sitnije vrijednosti, koje su imale biti izdane u ime narodnog odbora i poslužiti kao platežno sredstvo u budućoj provali talijansko-mađarskoj u Ugarsku i u namjeravanom ratu Italije s Austrijom. Na intervenciju iz Beča engleska je policija zaplijenila ogromnu već zalihu i obustavila štampanje. Ovaj akt smatran je od javnosti protuzakonitim. Englesko je shvaćanje ovo uplitanje policije držalo prostom krađom. Da ishodi pravno valjanu zapljenu i uništenje Košutovih banknota, Franjo Josip I. je bio prisiljen, da se lično obrati na engleski sud. Takova je tužba dakako pobudila senzaciju. Parnica je vođena pred t. zv. Chancery-sudom kao civilni proces. Tuženi su litografi i Košut, tužitelj je Franjo Josip, car austrijski, kralj ugarski i češki, a suci su lord kancelar i podkancelar Stuart. Košutov branitelj bijaše Toulmin-Smith, pravnik znamenit po svojim knjigama o ustavu njemačkom i engleskom, i naročito po spisu »Local selfgovernement and centralisation«, u kojem dokazuje, da su autonomija i sloboda jedno te isto. Prije rasprave izdao je Toulmin-Smith otvoreno pismo na ministra vanjskih posala Russella pod naslovom: »Tko je taj ugarski kralj, koji podnosi sada molbu engleskom Chancery-sudu?«

Previous paragraph

Next paragraph