V.

Ni mjesec dana nije prošlo od onog nesretnog popodneva s Mrkinim Sivonjom (delikt Silvestrova jarca Mrkana potpuno je pao u zaborav), a koji li se vrag sve ne svrze kroz Silvestrovo mozganje. Sve pokrupnjalo oko njega, jedino se on, Silvestar, usitnio, i nema više one samosvijesti i osovljenja “u se i u svoje kljuse”. Sve mu se nekako bistrilo u glavi kao da je i on kumovao otpočetom nizu nevolja, a dokaz mu je i to što je u traganju za ženikom ispao prava šeprtlja. Da može netko nevidljivi da mu potpraši tur, rado bi se podmetnuo, samo kad bi taj Netko otklonio ono što ima da dođe njemu i njegovoj kući. Sad ga više nitko nije mogao razuvjeriti da se već naprelo dosta vune koja bi ga mogla i udaviti. I kad se samo sjeti Mrke – koji je miran od ovakvih sudbinskih napasti, koje je možda nehotice začeo svojim živinčetom – onda se u njemu uzmuti s dna duše neka zebnja i mora, što se ključanjem premetne u grko piće ljutnje i jala na gornji rod. Ma ni glasa od Mrkana ni glasnika od gornjih Kurlana. Još je rekao da će mu štetu platiti.

U taj čas baš, a žene su prešutjele pretporođajno muvanje, porodi se Gara. Bio je to zdrav zdravcat sinčić, i Silvestar se razvedri. Namah je zaboravio onu štetu uzročnika ... i ostalo tkanje, magnovanje ludo ali moguće i dosad istinito. Tako ili onako, ovog puta se izmetnuo sinčić, dren od tri kile mliječnog mesa, a to je starcima podsjećanje i ganuće na svoj rast i uzrast. Predahnuvši radosno, Silvestar dade sam sebi oduška u veselju i odagna iz misli sva iznenađenja i sve nesreće koje se ionako nalaze u rukama božjim. Ali od tih je baš duboko u nutrini i strepio, jer se “s vragom” mogao uvijek ponijeti na svoju pobjedu.

Kad je čovječje mlado, prenuto iz majčine utrobe, počelo disati svojim oslobođenim i uspravljenim grudašcima meketavo ciličući, Andriju nešto tace u srce. Prvi put on prestade

page prethodnih

page sljedećih