sestru osjećati kao grešnu, krivu i sramotnu djevojku; to ona više nije i svaki udarac sad je po majci; kažu da ga dijete u mlijeku usiše kao i bolest i vrućicu. Andrija je mlađi od Krđe i nije pakostan, nije ni namušen kao on; ali sve to kod Krđe prođe časkom, dok kod njega dugo potraju osjećanja, pa čak i izgled lica. Teško se Andrija oslobađa more koja ga tišti ili misli koja ga veseli. Još dok je bio u povoju plakao je, kažu, neprestano punih pet sati, dok mu otac nije popustio. Tvrdoglavost je njegova ipak čudna; naglo nastupi, ori je dugo i dugo trpi, promjena raspoloženja izaziva u njemu ponovo dugotrajno mučenje. Tako i sestru, koja je današnjim danom postala majka, nije htio sve dosad da razumije i mislio je da zaslužuje grdnju i kinjenje; nikad nije pomišljao da će se on zbog toga jednom sramiti ili žalostiti.

Ali dijete Garino, evo, taklo ga je u mladićku dušu, koja kao zemlja upija vlagu poslije sušnih mjeseci i koja iz najcrnjih misli začas osvane u sreći. Tim radosnim jecanjem novorođenčeta bio je poljuljan u svom postojanom prezrenju, kao tijelo u kretanju, koje ma i najmanji dodir skrene s putanje.

Ono što je Andriju zbunilo, Silvestra bijaše obradovalo. Unuk se na ovim stranama dočekuje ponosnije nego sin; produžetak koljena je osiguran, doživljena je tiha starost, ispunjena je konačna svrha življenja. Unuk znači posljednje odlikovanje starcima, oni odlaze smireniji, uzdignutije glave i nije kod njih rijedak uzdah: “E, sad mi nije stalo umrijeti!” Unuk Silvestrov, prokrijumčaren, neblagoslovljen, nepomazan, s nemirom hrupio u život čitave familije i stogubo je obeščastio – bio bi dočekan kao kopile, da nije bio prvi. Sve je prvo drago osim rugla, a sve je sramotno mrsko osim djeteta. Oni su i zaboravili da je to tuđe dijete, neznanog sjemena. Tako se seljacima ispriječio na putu njihove srdnje prvenac, kojega su svojatali kao da je od muške loze donjih Kurlana. A to je Silvestru godilo i s drugog razloga: brat mu Mrko imađaše unučadi kao piladi, i blizanaca i vršnjaka, i,

page prethodnih