—Roblje! Sluzavi zameci u utrobi zemljinoj i mrtvorođenčad, nedonoščad bit ćete!

— Pođite, da vidite šta to znači: roditi se!

Opiti i ushićeni i omamljeni vlastitom vatrom zanosa i očaja koja je ključala u njima u ognjici strasti, oni su lupali verigama o kamenje, kamenjem o verige, ne pazeći kako deru i ranjavaju vlastito meso. Krv je lijnula iz udova njihovih, orujila gvožđe i upijala se u crno tlo posuto ugljenom prašinom.

Rudari su obuzeti neutoljivim nemirom raskolačili oči; zavodljive tlapnje i snoviđenja suljala su se pred njima kroz izmjeničnu tamu i svijetlo nerazumijevanja i shvatanja, neuhvativa u svom potpunom liku.

— Skidajmo im negve! zavika neko.

— Pa idimo!

I opet se ponovio koloplet žurbe. Mnogi i mnogi potrčaše po željezne kijače i zamalo pa su okovani bili oslobođeni negava.

Ali to je bilo sve što su učinili. Jer je zaraza strasti za izlaskom iz rudnika najedared naišla na otpor strašivoga razuma i podlegla mu.

Nadglednici su se prolaktili kroz mnoštvo i zagrajali:

— Čujte ljudi, dajte i nama riječ! Vi kanite poći i znate kuda, jer nađoste vodiče. O, i mi bismo s vama, jer vidimo, da smo tu predani smrti. Ali ne će li se dogoditi s nama isto što i s okovanima? Uhvatit će nas i vratiti natrag! Bacit će nas u lance, a ne znači li to osudu na smrt, ako vulkan započme da radi i počme drmati rudnikom? Kako ćemo onda pobjeći?! Eto, to vas pitamo!

I opet je sumporni blijesak iznenađenja i sumnje presjekao dušu gomile. I počeo je, počeo jesti i štipati i razjedati opet su pali na raskrsnicu: da ili ne, i počeli se muvati u nesnađici.

Jedan od raskovanih zakriči:

— Mi ćemo se raskovati! Treba pokušati! Ako nam ne uspije, pa nas vrate i okuju, mi ćemo raskovati negve jedan drugome! O, da znate kako je lijepa sunčana jabuka! I sigurno je slatka kao šećer! Kao med!