Prijedlog je poprimio sve oblike točnoga i smislenog rješenja. I djelovao na ostale zaražljivo. I već su se uskomešali da pođu.

A onda se rastolegnu izazovan smijeh,široki strašan kao smijeh mrtvačke čeljusti. I zarezao se u njih ko šiljcima zubi. I zabridio ih kao rana. Svi su se obazreli na smijače.

Bili su stražari. Isti oni koji su uhvatili bjegunce u času kad su ovi trčali za suncem. I što im je bilo onda smiješno, to im je bilo i sada. Naučni da budu izvršioci sile, oni su sve ljudske želje i sanje prezirali okorjelošću cinika, pa su tako i svoje vlastite želje ne samo podcjenjivali i svladavali, nego i sami spram njih postupali silnički.

— Kakva sunčana jabuka! Hahaha! Ta jabuka je malo previsoko! I da je dokučite spržili biste i oprljili ruke! Ona je kao lopta što se neprestance odbija od dva crvena dlana, istoka i zapada. I ni majmun je ne bi ščepao! Možda je šteta, što vas nismo smjeli pustiti, da se uvjerite o svojim tlapnjama. I nije li taj vulkan neko podzemno sunce? Neki gorući čir zemljin! Ili sasvim obična svinjarija zemlje, zemlje, koja je pokvarila crijevna. Sve je glupost — i ići i ne ići. Ali ne ići je svakako manja glupost. Jer zašto konačno da mi sami ne pokušamo začepiti vulkan ili probušiti prokop? Jesmo li mi sami uvidjeli, da je to nemoguće? A možda bi nama to bilo moguće? Pokušajmo!

Gomila se raskrhala u parčad. Srčanost, strah, sumnja, vjera, ravnodušnost trzala ih i navlačila i na stranu bjegunaca i na stranu nadglednika i na stranu stražara. I svi su bili povezani nevidljivim užetom zajednice, bolesne i nesložne.

— Možda nam doista lažu? Možda bismo mogli začepiti vulkan?

— Možda sunce nije dokučivo? Možda je bolje ostati?

— Ne, ne, van, van!

Kovitlali su se i zamršavali ko klupko, i namjere jednih priječile su namjere drugih.