nego eneržija, snaga. Na pr. ja, prestao sam živjeti prije dvije godine, jer je u meni ponestalo soli…

— Soli! — klikne u čudu Odić, pripravan da opet zijevne. Zijevanje bijaše Odićeva mila zabava, flirt. Tome se navikao kao đak živeći u kavanama.

Marković uzme sada kritički motriti njegovu omašnu i debelu pojavu.

— Da, soli. Ti je nemaš u glavi, a ja u kostima.

On se naslađivaše svojom žučljivošću — tužna značajka većine nemoćnika.

— Kakav si ti to?… — zbuni se Odić.

Marković stisne zube i upilji u nj ukočen, širok, mutan pogled, šapnuvši, poluglasno:

— Đavole debeli!

Odić drhtne i odvrati glavu od njega.

— Ej, moram na večeru, servus, — i ustakne kapu.

— Dobar ti tek želim, — poprati ga Marković lisičji sagnuvši glavu i upiljivši mu oštri pogled u široke pleći, koje se nakrivo zibahu kavanom…

Marković osjeti se sam. Obazre se po praznoj kavani, pogleda kasiricu Kristu, koja je stavljala šećer na tase, zirnu kroz stakla na ulicu, a onda zapuši cigaretu i tužno se upre o svoju batinu.

Pričepio je Odića, a da je ostao dulje, još bi mu jače kožu očešao. Sve ga je srdilo. U duši Marković ne bijaše loš čovjek. Dok se u nj uvukao otrovni cinizam, proživio je skalu groznih osjećaja. Dok bijaše mlađi, imađaše plemenite nazore i nikad čovjeka ne povrijedi. U svoje vrijeme zanosio se za socijalizam, za ljudska prava i slobodu. Dapače bijaše tako pun one samilosne ljudske topline, da nije mogao nikoga ni mrkim pogledom pogledati. Svojim drugovima rado je posuđivao i siromašnim davao odijela i rublje; prosjacima i ubogarima, koje bi susretao, dijelio je. Jednoč imađaše u džepu ciglu krunu, Šećući ulicom u večer susretne djevojčicu sirotno odjevenu iz predgrađa, koja iđaše pognuto i plačući.

— Šta ti je? — upita je.