Na večer ode u kavanu. Petnaest novina prođe mu kroz ruke, nu ne shvati ni izreke, ni slovca. Pred očima mu lebdjela samo jedina slika, koju je mašta radeći živo i bez prestanka, poradi boli postostručila u boji i ognju množeći mu osjećaje… — — Šveđ stoji pred njim Slavka, čvrsta, stasita i krasna djevojka sa porugljivim smiješkom na usnama, koji mu veli: »ja imam veće pravo na život od tebe…«

Prikazuje mu se siva klijet, na njoj otvorena vrata, na koja mahom probi rukovet svijetlih zraka, ona ulazi, on se za njom vuče, a uokrug bježe ravne zelene brazde vinograda…

Nenadano pristupi mu nekadanji prijatelj i kolega Odić.

— Kako je? — tucnu ga rukom po ramenu.

Marković se trže iz misli.

— Što radiš?

— Vidiš, — lane preko volje Marković.

— Zlo izgledaš, zlo…

— To znam i sam.

— Trebao si se štedjeti, štedjeti, prijatelju moj.

Odić je govorio Markoviću tonom tutora, što ovoga razljuti.

— Molim te, ne brbljaj kao baba. Kao ja živio si i ti i hiljade drugih, samo su ostali slučajno sretnije prošli. Svi smo išli po kaljavom putu i ja s neopreznosti ugazio u baru… To nije napokon ništa, gluposti.

— Gradovi su pokvareni, :— htjede da uzdahne Odić.

Marković se nasmije.

— A sela nisu? Svuda je život isti, samo su forme različite.

— Čovjek ne zna, kako bi živio, ne zna prave staze, valjalo bi neke reforme, reforme, — — Odić stane zijevati kroz raširene prste ne svršivši i gledaše na ulicu.

Marković ga pogleda ispod oka i upita:

— Čitaš li šta?

— Puno.

— Vidi se. Prije si bio mnogo pametniji, dok nisi znao za knjigu. Buncaš koješta, kako bi čovjek živio. Život nisu karte, da se po volji kartamo, S nama ne kreće samovolja,

page sljedećih