— Izgubila sam krunu, a mati me poslala po kruh.

Marković izvadi iz džepa svoju zadnju, s kojom je htio večerati, i dade je djevojčici.

Dijete zabezeknuto, kao da se pred njim otvaraju rajske dveri, skoči htijući da ga poljubi u ruku, nu on je pogladi samo po glavi i pođe širokom ulicom kroz nasade, gdje su u dva visoka gusta beskonačna niza sjale u noć munjevitim svijetlom električne žarulje… Ćuti on kako mu korak postaje jači, hrabriji, u grudima se nešto slatko talasa, a ispod dugih trepavica jedva zamjetljivo probija suza samilosna…

Ej, kad bi u Markovića bilo takvo srce sada, lako bi se rastao sa životom…

Kad se pita, promatra i istražuje: — što je život učinio od njega, on postaje kamena sfinga, srce mu se ledeni od zebnje… Zašto je tako svršio ludo?… — on se već onda smatraše mrtvacem!… Ah, samo zato, jer je previše ljubio, i to naivno i glupo, bez mrvice razuma… On imađaše previše života u sebi, previše plamena, a na nesreću svoju, sav taj plamen sezao je pomamno za ženom… Štogod radio, gdjegod on bio, gledaše samo ženu… Promatra šumu i vidi ženu, zirka u vodu i vidi ženu, diže oči nebesima u rumenu zoru ili u prvo večernje praskozorje treptećih zvijezda i svuda, svuda samo osjeća krasne oblike žene. Njegova rodna, bogodana zemlja Slavonija, bijaše mu samo carska stepna žena, koju treba milovati, tetošiti i cjelivati od ishoda do zapada sunca rumenoga… Njega je morila njegova ljubav, strast, žena!…

Humanih osjećaja nije ni sada izgubio, ali ti bijahu crni… Oni prolaze u duši njegovoj kroz toliko boli, kroz ponore bure i užasa, da već nikad ne mogu zazvučiti u ljubaznoj toploj riječi, ne mogu naći lijepa, umilna oblika… Drzak je bio kô zimnji vjetar, kô kopriva što pali… Davno je u njemu umrla vjera… — — —

Na ulici susretne guste nizove večernjih prolaznika, koji su ga vukli na sve strane i podsjećajući puno na doba karnevala. Ženske su šumile suknjama, zavijale ih pokazujući oblike i bacale hitre poglede na muškaračka lica. Kočije drndahu, tramvaji sklizahu kadikad škripeći i nervoznima

page prethodnih