| Dobro došli na stranice Hrvatskoga jezičnog korpusa |  |
| naslovnica | Riznica | dokumentacija | |
Viktor Car Emin [1917], Starci (Društvo hrvatskih književnika, Zagreb), 179 pp. [broj pojavnica] [Car-Emin_Starci].
— N — ništa... Treba čekati do sutra. A sutra će biti kao i danas: mir daleko!... Bog zna, hoće li kada doći bliže. Traljavo, t — traljavo... Bezubna mu se usta rasklope, a oči nesvijesno zadjenu o praznu, žicom prepletenu krletku, što je visjela na stijeni pokraj prozora. III Udje Ane. U licu je nešto vedrija. Tako joj je svaki put, kad se vraća iz crkve. Pogled: joj pane na novine: — Ima li što? — upita naglo. — Ništa, — reče Bartol poluglasno. Ona ponikne glavom i uzdahne. Bartolu zape oko o šećer, što ga je žena izvana donijela. Protegne ruku i gotovo bojažljivo uze komadić. — Vidji, da mi je tu moj »kanarin«... Kako bi se gostio! — reče i stisne svoje sitne očice. Marija pogleda u prazan kavez. On objasni: — Prodao sam ga Lerićima. Trebalo je, — reče okrećući medju prstima onaj komadić šećera. Onda pošutje i sav se pokunji. — Valjda ti nije žao? — s prijekorom će žena. On se trže. — Meni? Bog s — sačuvaj! A tko to veli? Ona se okrene k sestri i nastavi: — Ako je i ptica, treba je hraniti. Vremena teška, a svaka krajcara zlatan cekin. Njemu, ubogomu soldatu, još više... — Neka mu ih Bog blagoslovi! — prousti Bartol krhajući jedan za drugim čvoraste prste svojih suhih ruku.
Viktor Car Emin [1917], Starci (Društvo hrvatskih književnika, Zagreb), 179 pp. [broj pojavnica] [Car-Emin_Starci]. |
|||||
