Lloydu, još malo, pa kapetan. Milota ga je slušati, kad priča, kako će on podići kuću i njima, svojim starima, obezbijediti život. Mati ga sluša, kao da iz njega govori prorok. Kad, na priliku, Bartol natukne, da bi trebalo učiniti ovo ili ono, to se ona odmah javi s onom svojom stereotipnom:

— Vidjet ćemo, što će Julić...

Bartola to ne vrijedja, ali Julić ne podnosi; da se otac onako ponizuje: da mu pridigne cijenu pred majkom i pred njim samim, odobrava mu i onda, kad starac nema baš sasvim pravo. Nego otkad je dečko pod puškom, čini se starcu, kao da mu se uskolebalo uporište, te ne može, da se sam drži. Opet se osjeća majušnim, malone suvišnim, lomno se proteže i blijedo, nabolno se smiješi kao i sada, gdje je sav smeten stao pred svojom svasti.

Ona mu objasni, kako je došla, da vidi Anu...

Dok je govorila, s dubokom je sućuti gledala na njegovo staro, isplavljeno, platneno odijelo, na rdjavo obuvene noge i istrošenu kapu, što je gužvaše u lijevoj, suhoj ruci. U desnoj mu bijahu novine.

— N — nije joj zla. — reče on nadovezujući na Marijine riječi, — premda nema mira ni po danu ni po n-noći.

Prevuče rukom preko sijedih brkova i nadoda:

— Da je barem znati, d-do kada će to ovako... Zaviriš li u novine, ne vidiš no same strahote, da se krstiš i desnom i l-lijevom... I tako uvijek dalje i dalje. Pravi pakao!

Obazre se uokolo:

— Zacijelo je u crkvi.

Umorno se spusti na bližnju stolicu, razmota novine, nakrivi glavu nad rame i uze da čita s puno radoznalosti i nade.

Nasta tišina. Čulo se tek, kako Bartolu pod drhtavim prstima šuška papir. Ne potraja dugo, te on položi novine na stô, uzdahne i reče: