staru hrvatsku vrlinu, ali zašto ta grižnja savjesti, zar su postojale mimo njega i njegovih želja još i neke druge vrijednosti (?), opet se počeo osjećati glupo no ne dopušta da mu se približi nekakvo mamlasto očajanje... Jučer rano ujutro nakon bezbojnog praskozorja završile su posljednje racije, Krištofu je uspjelo da se na vrijeme sakrije u tajno kućno sklonište, zapravo mama ga je otjerala nakon duljeg uvjeravanja, na trenutak nesretno duševno stanje, no ohrabren i umiren maminim savjetom nije se javio Ferencovoj ophodnji, i tako je fizički osigurao svoj stav bezbrige i neodgovornosti ali i mogućnost da dočeka svijetlu crvenopetokrakastu budućnost, na kraju kad je dobro razmislio bio je zadovoljan što je kidnuo i što se nije dao tako jeftino upecati na ganutljive pričice o spasu hrvatske mu domovine. Taj posao tjeranja i sakupljanja, obavljen grubo i bez provjeravanja, pokupio je stotinjak staraca smežuranih obraza i žutih preplašenih očiju te dvostruk broj petnaest i šesnaestogodišnjaka, Krištofovih drugova iz Radne službe. Na brzinu odjeveni u provlažne jurišničke ili domobranske odore dječaci još mršaviji od prevelike vojničke odjeće, odsutni od svog dosadašnjeg života, muteža sa curama i šetnja korzom, čekali su u parku ispred željezničke postaje presudni čas nekog nepoznatog im povlačenja. I prema izjavama (na brzinu izmišljenih i bez stida, a takvih se neslužbenih priča i strašno neduhovitih Krištof naslušao posljednjih mjeseci) mjesnih vođa hrvatske ustaške mladeži, jurišničkih časnika i njihovih pobočnika ovo neće biti definitivno napuštanje grada i mile nam domovine rasprostrte od Sutle do Drine, od Drave i Dunava do plavog Jadrana (Još Hrvatska ni propala dok mi živimo...) već samo nužni manevar, a ne ponor sramote i poraza, put u sastanak s američkim i engleskim vojnicima i zajedno s njima, s tim pravim sportskim asovima, na njihovim tenkovima vratit će se natrag nanovo naoružani i potjerati četničko-komunističke bande i spasiti tisućugodišnju hrvatsku uljudbu. Govorili

Previous page

Next page