plahtama. Madona se samo pokušavala prevaliti na bok i stenjala je ajme i ajme. Pokrivači su spuzli, i začuo se neki klokot kao od vrenja mošta u konobi. Draga i ja poduhvatili smo je ispod pazuhâ i ispod koljena i polako spustili na žaru, pazeći da je ne nategnemo ili ne zgrčimo, već nastojeći da je zadržimo onako kako je ležala i kako je već srasla. Zatim sam pobjegao iz sobe i zatvorio za sobom tanka krila vrata, otvorio u kuhinji prozor, ne bih li odaslao sav onaj silan zadah, i na brzinu sam izlio u sebe divovski gutljaj vrela čaja sa štednjaka. Pario sam lice i oči na gustoj pari što je buktjela iz lonca, jer vani je opet silno zahladilo, i ponovo se čini da prava zima tek otpočinje. Valjalo je ložiti i ložiti, grijati vodu i dodavati rekvizit po rekvizit kao uvježbani inspicijent.

Kada se obred već bližio kraju, dok smo Madonu polagali u krevet, upozorio sam Dragu na rane po leđima.

– Vidjela sam – odgovorila je ona bezbrižno zadigavši joj košulju – ali se fino skupljaju.

Znao sam da su te rane već gotovo zacijeljele, ali tek sada kao da sam postao toga posve svjestan. Po njima se navlačila sjajna mlada ružičasta kožica, kao da Madona ispod ove naborane i izbrazdane stare kožetine doista krije svježe mlado tijelo koje će se kad-tad osloboditi krute ljuske. Likovat će Doktor kad ovo vidi; pogledat će me ironično i reći s nasladom: “No, eto, nevjerojatno, ovo se izvanredno suši! Možete biti bez brige!”. Jer on ne zna kako me to sada baš i raduje!

Digao sam žaru i ponio je slavodobitno prema vratima, da je poput svečevih moći dignem na zidinu protiv svih Normana i zlotvora, ali mi ju je uzela Draga, i iznijela na terasu prema moru. Otamo mi je iznenada pokucala na otvoreni kuhinjski prozor, pokazala razrogačenih očiju kroz hodnik prema vrtu, od silnog smrada one žare dojavila mi je više grimasama nego glasom:

– Pop! Pop! Ti ga dočekaj, neka uđe! – čitao sam joj s usana.

Previous page

Next page