Izišao sam na trijem neraspoložen zbog ovog posjeta u času kad svakim zakutkom u kući plinu teški valovi zadaha ostrvljene utrobe. Don Vikica išao mi je u susret u bijeloj koti i sa honorarnim molitvenikom u ruci. Za njim su skakutala dva papagajčića ministranta, jedan mašući srebrnom kadionicom koja se jedva malo dimila, i s navikulom u ruci, a drugi noseći enormu škropionicu također od stara srebra boje krovnoga lima. Videći me s rukama u džepovima i pogleda oborena k zemlji, stari pop se zaustavi uvrh stepenica, salonski pozdravi i reče:

– Ako dopustite...!

– Okadite! – velim ja glasom pijanice. Kao što i mucavac katkad ne traži najbolju i najtočniju riječ, nego onu riječ koju će lakše izgovoriti, tako i ja istisnuh kao psovku – Okadite, okadite!

Ministranti su za njim pilećim glasovima zacvrkutali:

– I svima koji prebivaju u njoj!

Don Vikica je otvorio molitvenik izgovarajući glasno i nerazgovijetno riječi obredne. Blagoslivljao je kuću i njene žitelje. Utvrđujemo se na starom tlu. Katastrom i svetom vodom. Draga je nagnula glavu prema meni, kao da je zatvorenih očiju htjela onjušiti jesmo li ona i ja žitelji ove kuće. Svećenik je iz otvorene lađice u rukama ministranta srebrnom žličicom zagrabio tamjana i posuo ga draguljarskom kretnjom po žeravici u kadionici. Moleći, zapijevajući i kadeći po kući gomolje sivoplava mirisava dima, zavirio je i na vrata Madonine sobe. Ministranti su nabirali nosove idući za njim i zgledavajući se u grču kašlja. Onda im je on vratio kadionicu zveckajući njenim lančićima, dao je da mu pridrže molitvenik, i sa obje ruke stao otkrivati ispod reverende džep od hlača. Iz njega je izvukao bijeli krnjak krede, podigao

Previous page