Poplašio sam se da će Draga upasti u lamentacije, jer takvo je sada njezino stanje, i tko zna kad će otupjeti i zaboraviti. Propovijedao sam joj nauk malodušnih, da je zapravo sve u skladu s ponajdrevnijim pravilima svijeta. Ono nešto malo u što se još može vjerovati toliko je općenito prihvaćeno, u načelu, dakako!, toliko je danas već univerzalno dobro, da praktički pripada u priličnoj mjeri svim civiliziranim ljudima i zajedničko je svim religijama i svim ideologijama. Nitko nema posebno pravo na to, i ne mora se čovjek na to zaklinjati, ni pokrivati se zastavama, ni obvezivati zavjetima, ni žrtvovati urotama, da bi se izjasnio za ono malo u što vjeruje. Amblemi i partije služe danas, nažalost, u druge svrhe, a najmanje da privedu ljude dobroj vjeri. I onaj čak tko kaže da ne vjeruje ni u što, čovjekov je prijatelj i suborac i istomišljenik. Samo onaj nije to, tko u ime svog medvjeđeg shvaćanja zajedničke sreće svih nas, gazi ono malo vjere u čovjekovu budućnost što je još preostalo u ljudima... Nastojao sam joj pokazati kako je razočaranje posljedica naivnosti i neiskustva, i kako je potrebno iskopati se što prije iz toga dreka... kadli uto otamo iz sobe Madona promuklo, ali ne više u basu, nego samo hripljivo zavapi:

– Ajme!!!

Draga je pohitala u sobu, ja sam pošao brže za njom dovukavši žaru do kreveta. Kamilica je bila prolivena po bijelim

Next page