Nisu to doduše priznavali. Ne bi to priznali ni u snu. Načela smo uglavnom bili srušili; vrijednosti su bile mrtve ili su, na brzinu, tih dana umirale. Kad bi se u društvu govorilo o Roku, odmahivali bi rukom uz dobrohotan smiješak: “Luđak! Taj čovjek nema granica.” Ali bi odmah spremno stali prepričavati njegovu najnoviju ludost.

Tako je od Roka koga sam ja poznavao, nastala s vremenom legenda koja ga je progutala. Danas ni ja, kao ni itko drugi, ne znam o njemu ništa osim legende. U toj legendi, kako već biva, on je na stanovit način veći, ali na stanovit način i manji od samoga sebe. Njega samoga nema, kao ni mnogih drugih od naših tadašnjih prijatelja. Zato sam i napisao ovaj uvod: znam da u retcima što slijede nisam uspio oživjeti čovjeka kojeg smo mi poznavali. Ovaj čovjek i ovaj svijet ovdje, za tebe je, čitaoče.