BILO JE TO NEGDJE PRVIH GODINA POSLIJE RATA, kada se svima nama činilo da svijet počinje iz početka, iz iskonske magme. Hrabro smo, sa svima drugima, pokušali vjerovati da se sve može iznova otkriti, osvijetliti novim smislom, i da se tu, na ovom komadiću tla, može odigrati potpuno nova drama. Činilo se da je sama zemlja razotkrila pred nama bijela brda svoga tijela i dopustila nam da po njima bauljamo i vršljamo poput neznatnih ali plodonosnih kukaca. Činilo se da ima toliko nevinog tla na koje prije nas nije stupila ljudska noga. Činilo se da smo upravo mi pozvani da nakon razaranja nastavimo život, preuzmemo nasljeđe, okrunimo vjekove uspješnom sintezom, da ih dovršimo. Jedan od nas je, sjećam se, i rekao da to “netko crpe našu patnju da dovrši svijet”. Imali smo dojam da se napokon nešto događa.

Ratno pitanje “gdje smo?” i poratno “kamo ćemo?” izgubila su svoju oštrinu (sve smo više bili razni, na raznim mjestima, sve više kretali u raznim pravcima), u to vrijeme počeli smo se pitati opet jednom “odakle smo došli?”, a teza “treba se vratiti komadić puta da bismo se mogli zaletjeti dalje” postajala je parolom dana. Nećemo valjda počinjati uvijek od nulte točke, uvijek sve otpočetka, kao da nije bilo ničeg prije nas?

Sjećam se da je baš nekako u to vrijeme Karaman pisao o srednjovjekovnim istarskim freskama, i tako se nekako dogodilo da je jedna kombinirana ekipa mladih arheologa, kunsthistoričara, slikara-kopista i fotografa krenula u Istru gotovo spontano, bez nekih naročitih priprema, s malim sredstvima

Previous page