Njegovu sudbinu, vjerujem, ne bi mogao izdržati nitko drugi osim njega samoga. Drugi bi u njegovoj koži – ako bi je uopće mogao podnijeti neko vrijeme – bio Job, budio bi opću samilost, i ljudi bi ga davno stavili na teret socijalne pomoći kao dokazani primjer nesretnika; ali Roko je baš u toj koži cvjetao, kao što ledene ruže cvatu jedino na mraznim prozorima.

Imao je dvije velike prednosti – ništa nije posjedovao (ni kuća, ni rođaka) a ipak nije bio sam. Nikada nisam čuo iz kojega je kraja, nitko se nije mogao pohvaliti time da mu je zemljak, nitko nije mogao reći da mu je brat. Nikada nisam saznao gdje stanuje. Ali sâm nije bio.

Jesmo li mi za njega bili prijatelji ili smo mu naprosto bili isto tako potrebni kao i on nama? Ne znam čime nas je smatrao. Ali uvijek je s mnoštvom ljudi bio povezan nizom nerazjašnjivih, kompliciranih veza koje su se međusobno preplitale, dopunjavale, sukobljavale, rasplitale, i samo se on mogao snalaziti u tom nerazmrsivom klupku odnosa od kojih je imao, kao i od svega ostaloga, kao i od cijelog svog života, samo niz neprilika, scena, problema.

Ali sve je to primao s radošću, s beskrajnom energijom, zračeći srećom koju još ni danas ne razumijem, koju valjda neću shvatiti dok budem živ. Imao je uvijek vremena za druge, uvijek snage za druge. A opet, ne bih to nazvao požrtvovnošću ili nesebičnošću. Te riječi ovdje ne ulaze. On je, mislim, morao tako. On možda nije imao drugog sebe osim u drugima. On možda nije imao druge sreće osim nesreće.

Uostalom, tko da to zna? Svakako, nije bio sam jer su ga ljudi uvijek okruživali, uvijek opterećivali svojim nevoljama, uvijek dopuštali da ih odvede labirintima svojih beskonačnih pothvata u nešto u što sami nikada ne bi ušli.

Možda su svi ti ljudi – uključujem tu i sebe – imali osjećaj da je netko takav potreban. Ne možda toliko njima samima koliko nekoj općoj, neuhvatljivoj svrsi, nekom duhu vremena, nekom primarnom životnom načelu, nekim vrijednostima koje nadilaze shvaćanje.