iza zavjesa, kad mu pogled zapne za cijev. Protrne. Na brzinu se obuče i sjuri niz stepenice.

Postariji čovjek prišao je dječaku s puškom i upitao ga:

– Gdje si našao pušku?

– To je moja puška!

– Znam da je tvoja. Gdje si je našao?

– Tu pod grmom, u ovom vrtu – pokaže Davor na Gnjusinu kuću.

Čovjek se okrene i opazi Gnjusu kako ga promatra. Gnjuso počne izigravati zauzetost, uzme kantu i stane zalijevati cvijeće.

– Daj da malo pogledam! Hoćeš?

Dječak se ustručavao. Nije imao povjerenja u debeljka. Što će debeljku njegova puška; još bi ga mogao i ubiti.

– Paf! Paf! Gotov si!

Debeljko naglo pograbi cijev. Gnjuso shvati da je sada sve izgubljeno, ali svlada se i sačuva mirnoću. Dječak se objesio o cijev. Debeljko ga strese kao zreli plod.

– Evo ti za sladoled. Budi dobar, vratit će tebi striček cijelu pušku – umiri dječaka, jer je ovaj pokazivao najbolju namjeru da zaplače. Dječak provjeri je li zaista dobio dovoljno novca za sladoled. Uvjeri se i zaboravi pušku.

– Šta će mi puška, svi ste mrtvi! – vikne dječacima i sebi, uzme svoju djevojkuza ruku i otrči s njome u slastičarnicu.

Gnjuso je gledao za taksistom koji se sporo gegao prema svojoj kući. U ruci mu se klatila metalna cijev. Gnjuso nije znao što bi sad bilo potrebno napraviti. Vrati se u kuću, a dopiraše do njega dernjava, derahu mačku kožu.

Isljednik Grabovac bio je uzbuđen. Od ovoga mladića, koji mu sjedi nasuprot, ništa nije mogao saznati. Postupak je sad u onom stadiju kad je jasno da je krivac ovdje negdje, vrlo blizu, nadohvat ruke, ali se još uvijek ne razabire

Previous page

Next page