njegovu pažnju privući metalni predmet ili će se posve predati igri? O toj sitnici ovisi Čangijeva sudbina. Možda se i varam kad kažem da o tom dječaku, o njegovu interesu, ovisi Čangijeva budućnost. Ništa, zapravo, ne znam sigurno. Samo pretpostavljam. Moguće je da lažem. Moguće je da već sad sve znam. Ali, ako i znam, ipak ne znam izreći budućnost. Dječak razgrne lišće i uzme u slabašne prste metalnu cijev. U dječaku se javi ratnik. Istrči iz grma i, gađajući, kao da u rukama ima pušku, viče dječaku koji je brojio.

– Paf! Paf! Gotov si!

Igra je izgubila smisao. Točnije, dobila je drugi smisao. Dječaci istrče iz svojih skrovišta.

– Zašto kvarite igru?

– Aaa! Nismo se tako dogovorili.

Nastala je graja. Dječak s puškom ne da se omesti. On nastavlja “ubijati” prijatelje, susjede, vrapce, poštare, kamione, roditelje, oblake, pse.

Nitko ne pristaje da bude mrtvac. Najmlađi dječačić bio je naoružan pištoljem i jedini je on prihvatio rat. Osjećao se nadmoćniji. Njegov je pištolj čak i glasno pucao!

– Ja sam tebe prvi ubio – zametne kavgu dječak s puškom.

– Drek! Tvoja puška ne puca – brani se dječak s pištoljem.

– Sad ćeš vidjeti puca li ili ne! – izdere se dječak s puškom i zaleti se na pištoljboya da ga udari po glavi.

Dječak s pištoljem pobjegne i nastavi pucati iza ugla. On također poubija prijatelje, susjede, vrapce, poštare, kamione, roditelje, oblake i pse.

– Ja volim Davora! – izjavi djevojčica. Davor je dječak s puškom.

– Jesi li vidio: ja sam tebe prvi ubio – pobjedonosno će Davor.

– Dosta urlanja! – opasnim glasom zaviče s prozora Gnjuso.

Dječaci se pomaknu samo nekoliko koraka niže i nastave prepirku. Gnjuso protrlja kapke i već se uvlačio, nestajao u prozoru,

Next page