dao meni. Tijelo smo mu odvukli u jarak, a onda si mi naredio da te primim pod ruku i da te vodim sredinom ceste. Ja sam tako učinio, a ti si počeo šepati kao da si ranjen u nogu. Išli smo tako, išli, dok se odjednom nije pojavio auto. Ti si mahnuo šoferu da stane, zacviljele su kočnice i auto se zaustavio. Sjećaš li se toga, prijatelju?

— Ne, ne sjećam se. I šta je bilo dalje? — zabrine se Ilija.

— Dalje? Eh... dalje je bilo još štošta, i ja sam još jednom prokleo onu minutu koja me nanijela na tebe. Dakle, videći te kako šepesaš, šofer je zaustavio auto iz kojega su najprije izašla dva vojnika i pošla nama u susret, valjda da vide šta nam se dogodilo. I dok su nam oni prilazili, iz automobila se izvukao i treći vojnik, a taj treći je bio ljudeskara, Nijemac, s puškom u ruci. Pobjeći se više nije moglo. Dignuo si pištolj i, dok si ubijao prvu dvojicu, priskočio je onaj treći, Nijemac, udario te kundakom, ali te tako udario da si odmah zaglavinjao i izgubio svijest. Videći da će to zlo svršiti, dignem karabin i na brzinu ustrijelim Švabu.

— Ti si ubio Nijemca?! — pun nevjerice upita Kapara, ali domobran potvrdi odlučno.

— Ja! Baš ja! Ubijem dakle Švabu a šoferu zaprijetim da ću i njega ako se makne i pokuša pobjeći. Jedva smo te nekako ugurali u automobil, ja sam sjeo pored šofera i pokazao mu u kojem pravcu da vozi. Pred Luknjicom sam mu rekao da stane, tu smo te iskrcali, a ja sam otišao u selo po ljude pa smo te na kolima dopremili kući. Sad si, evo, pod mojim krovom.

— I to je sve? — upita Kapara.

— Sve? Zar bi ti htio još više?

Nije odmah odgovorio. Razmišljao je o riječima domobrana i nikako se nije mogao načuditi kako je to sve zaboravio. Ih je to posljedica onog udarca kundakom?

— Kad se to dogodilo?

— Prije tri dana. Da nisi imao šljem, pukla bi ti glava kao lješnjak pod zubima vjeverice. Još istog dana kad smo te dovezli došao je Knez da te vidi.