— Knez...? Koji Knez?

— Knez... naš... kako da kažem... to je naš suseljanin, gazda. Ima gostionicu i dućan. Sposoban čovjek. On je naš organizator i, kako bi mi vojnici rekli — strateg! Nikada nije svršio vojnu akademiju, a sve okreće... mudro i lukavo! Sve zna i u sve se razumije. Političar!

Kapara namršti čelo. Negdje duboko u njemu javi se nemir i upozorenje da bude na oprezu. »Sposoban čovjek... gazda... strateg... političar...«, sve su to riječi koje su partizanskom mačku govorile koješta, podsjećale ga na vruću kašu, i Kapara je imao mnogo razloga da namršti čelo. O tim seoskim filozofima i mirotvorcima čuo je on već štošta a sam ih je ovdje-ondje susretao i vodio s njima prepirke. I stoga i sad upita oprezno:

— I taj je vaš general došao da vidi mene, desetara?

— Jest, došao je čim je čuo što se dogodilo. Ti si ovako ležao, a on je došao do tvog uzglavlja, gledao te neko vrijeme pa kazao: — Ako skoro ne otegne papke, živjet će još dugo i neće mu biti ništa! — I onda je još dodao: — Kad otvori oči i kad stane na noge, neka mi se javi! — On je otišao, a ja već treći dan sjedim pored tebe, dežuram, stavljam ti naizmjenično tople i hladne obloge i čekam hoćeš li doći k sebi ili nećeš. Hvala bogu... evo te opet pri svijesti!

Mučilo ga je pitanje: — Šta želi od njega taj Knez? Da mu se javi čim otvori oči i stane na noge? Svakako, posjetit će ga što prije, neka gospodin ne brine brigu, uskoro će imati pred sobom Iliju Kaparu, partizanskog mačka. Alaj će to biti zanimljiv susret!

— A zašto ti meni, Franjo, stavljaš čas vruće, čas hladne obloge?

— Od straha! Od pustog straha! Nisam bio siguran šta je za tebe bolje, mrzli ili vrući oblozi, a spopao me i strah, mislio sam, jadna mi majka ako u mojoj kući umre Kapara! Mogao bi još netko pomisliti da sam te otrovao ili ti nekako drukčije oduzeo život. Gdje bih ja tvojima u brigadi dokazao da sam nevin. Uvijek će domobran prije izgubiti glavu negoli partizanu objasniti

Previous page