— Kod tebe?

— Da, kod mene... U Luknjici. Znaš da si htio u Luknjicu!

— U Luknjici? Šta je to?

— Pa znaš... govorio sam ti... To je ono moje selo, ono o kojem mi je sestra pisala da je u njemu ratu kraj.

— Ratu je kraj...? — zaprepasti se Kapara, sjedne i razvali oči. — Ratu je kraj? A šta ja onda radim ovdje?!

— Smiri se, Kapara... ratu je kraj, ali ratu nije kraj. To je samo u našem selu... Lezi, ne miči se... Lezi!

Nije legao. Razjapljenih usta piljio je u domobrana ne vjerujući svojim ušima. Kreket žaba, krik ptica...

— A kako sam ja došao ovamo? Šta se sa mnom dogodilo?

Domobran upita sažalno:

— Kapara, zar se ti ničega ne sjećaš?

— Ne.

— Zar si zaboravio kako smo se našli na štaglju one noći, pa kako smo u svitanje zaklali ustašu...

— Da... da... sjećam se! Ja sam ga nožem a ti si mu držao noge da se ne koprca. I šta je bilo dalje?

— Sjećaš li se kako smo izmakli ustašama, ispali na dvorište pa preko vrta i vinograda trčali bez prekida sve do onog šumarka, do onog hranilišta...

— Da, i toga se sjećam...

— Pred zalaz sunca provalili smo u jednu klijet, tu smo se odmorili, okrijepili, pili, legli, prospavali noć i drugog smo jutra nastavili put. Išli smo sate i sate bez predaha dok tebi nije dozlogrdilo. Rekao si da si u ovom ratu dosta pješačio i da ne želiš dalje hodati kraj tolikih automobila koji jure cestama. Molio sam te da ne činiš ludorije, ali si mi zapovjedio da šutim i krenuo ravno na glavnu cestu!

— Ne, toga se ne sjećam! — prizna iskreno Kapara.

— Ne sjećaš se? Stigli smo na široku asfaltnu cestu i tu je najprije naišao neki legionar, njega si ustrijelio, oduzeo mu pištolj i pušku, pištolj si zadržao a pušku

Next page