VIII

Dječaci nagnuti nad šarama zemljopisne karte tamane smisao ucrtanih imena i nerazumljivih krivudavih putanja. Zabavljaju se slijevanjem boja u prijatni, nečujni klokot. Ponekad nešto šapnu tiho kroz čuđenje, ali riječi ostaju besmislene, jer su bez ikakvog značenja, nešto po dnu, po ravnom staklenom prostranstvu, plazi raznobojnim gmizanjem, vuče se polako osvajajući kvadrat zagrljen pogledima, plavi sve šarolikije i dublje, a opet po ravnome, diže se nesvijesnim bojanjem do granice, koja nigdje nije ubilježena, na ničemu je nema, a moglo bi je biti, da nije raznobojnog ispunjavanja svih otvorenih pukotina, kad oči počivaju na zeleno-smeđim preljevima. Praznine u dječacima grcaju od željnog upijanja oživjelih šara, stvari i šumovi uokolo nisu se dali osmisliti, protjecali su ne dodirujuići slegnute glave zarasle u izmršenu plavu kosu. Minji se čuperak na vratu spuštao pod ogrlicu košulje zaštićen izbrežinama dviju žila.

— Zašto? — šapne ispijajući pogledom čudne nerazumljive arabeske.

— Zato! — Dinko dlanom prekrije sredinu karte, kao da je poklopio oči, a iza njih i pozadi duplji kopka pjesmica dohvaćajući stvari nekako na brzinu, i opet čudno, u neredu:

— Puška puca, a top riče... — nadopuni odgovor.

— Je li zato? — Minja se obnevidjelo trgne, a mali repić se još više skliza niz vrat.

— Nije, mislio sam da riče tvoj Zekonja, a nije, ne riče on, nego... — smeo se u nedoumici, zatreptao očima, a kad mu se one smiriše, osjeti se spljošten od onoga, što nije umio kazati.

— Je li top? To je velika puška i ona riče, a ne moj Zekonja, kaže moj did — dječak važno zasja očima i usne ispruži k Dinku kao da će ga ugristi.

— A šta radi puška?... A, ona puca — prisjeti se. — Mala i velika puška pucaju i riču. Tvoj Zekonja priživlje i canjka

Previous page

Next page