— Hm, Stipane... — puhne Jurina, pa se zametne glavom uronjenom u okruglu pljesnivu kapu. Od zamaha su mu oči poletjele nekako k čelu, i da nije zaustavio kretnju, otkoturale bi se na zatiok. Zbog nečega se nasmije tiho, pa onda stade ubadati u smijeh kao od šale:

— Imaš čovika obučena u stotinu koža. Istreseš ga iz jedne, a on studen i pripeku dočeka u drugoj, i sve tako, eto ti... — Stipan ga je pratio kimanjem glave i kad je Jurina pretrgao, on je nastavio bezrječno, kroz sebe skrivenoga, i Ani je to jasno, jer nikada sve nije mogao iskazati.

— Kažeš, stotinu koža... — smrsi prisjećajući se. Sugovornik kimne glavom i zabavi se nečim lepršavim, što je kružilo od Stipanova prisustva, koje je sigurno tjeralo do kraja ono sad počelo riječima: Stoji čovjek urastao u stotinu koža, za stotine bojeva, rasprostrtih od jednog do drugog kraja življenja, pa i preko njih, utvrdio se za stotine krvarenja i svako mu odere po jednu kožu, pa kad još preostane jedna jedina, kad se zadnja stegne uz tijelo, onda su potrebna kliješta i snažne ruke da ga iščupaš iz sebe, a čuje se samo pucketanje i ćute bolovi, koji, kad nadrastu sve, usmrte, jer umire čovjek u koži, koja je uvijek bila tijesna, njena tjesnoća ga i udavi. A meni posljednju svlače sinovi...

— A šta ćemo ovako mučat, ko da smo mutavi — prekori Jurina sebe i šutnju, pa se diže gegavo se naginjući na kraću nogu. Stipan za odlaznikom mjesto pozdrava pusti kroz nosnice mlaz dima, zadnjeg iz lule. Kože su se odbrojile, a bojevi svakim danom gušći i krvaviji. Mora se crknuti pobijeđen i nedorečen — produživalo se kroz samoću spuštenu na gomilicu odvaljenog kamenja.

Ana je motrila s brijega i naslućivala. Zato, kad je dotjerala stado, starac je sjedio na tronošcu, kao da je šutnjom htio nadmračiti noć, koja se spuštala.

— Meni je sedamdeset godina, ne u prknu nego ovde — upre prstom u čelo, i noć je zbilja morala pokleknuti. Stipan joj se pobjednički naceri.