mu bronza... — zbližili su se nosovima na tanki razmak. Obojici se oči uzjogunile, rastvorile se široko.

— A di je ono, kad ga tvoj ćaća krkne nožom, a on koprca i izdiše? — Dinko se naježio pognut u pasu s raščapušenim prstima na desnici.

— Točno je... — ispalo je šaputljivo, jer Minju je zgrampao strah, stao ga drmusavo strijeliti od tabana do tjemena.

— On izdiše, izdiše, a nož ne siče... — jagodice na licu zadrhte, a podočnjaci se stali gužvati. Vidio je kako je skrivljen nož poletio strelovitim blijeskom, pa se sakrio oštricom pod uniformu usmrćenog. Samo se držak usađeno kočoperio. Na njemu je drhtala očeva ruka, samo časak drhtala, a onda je otac otpustio zgrčene prste i jurnuo van. čulo se pucanje kao da se prži kukuruz. Isprekidano oštro piskanje, u krčmi se sve smirilo, istim nožem je djed brijao sadrtu kozju mješinu. I opružen čovjek na nečistim podnicama punim opušaka i ispljuvaka i crveni konj se zaledio, pobijelio. Zastaklio se crveni konj. Razvaljene nozdrve nisu pršile njiskom, a opet staklena kopita stidjela su se zemlje, njima je zrak, vedro modro zrak...

— Ima li crveni’konja, crveni’,ko krv ili ko vino, a modri puti?... — Minjino lice nije napustilo igru jagodica. Usne se otmboljile, usta zjapila prazna. Kroz grkljan se pela praznina. Obazro se kao da je noć, a noći nije bilo. Dan u pretpodnevu s razgaljenim nebom. Sunce je mamilo na vidjelo, u zavjetrinu na modre pute.

— Nema crveni’ konja... — odgovori Dinko, oslobođen onoga što bridi kroz hrptenjaču. Od nečega je postajao mek i savitljiv kao da je pogubio sve kosti, pa mu meso plazavo kao u puža. Samo pločnati krov nad glavom.

— Nije ni zemlja ‘vaka — upre prstom u kartu — vidiš da nije — izleti pogledam kroz vrata — nego pituraju da je lipo, a zemlja je svakakva: crna, žuta, kamenita. I ovde je svakakva, ali laže da je lipo — unosio se dječak u tumačenje. — A ovo modro, to je more — kaže učitelj — to je jedna velika, veliko lovka, do na kraj svita — snizio je glas u piskavi zajedljivi šapat. Kad budeš u trećem razredu... A zato nema crveni’ konja. Možda ima, ali samo da je lipo, zato... — Tanke ručice unosio je Minji u lice, glas mu se stao starješinski koturati oko sugovornikovih ušiju.