– S vražije ste strane, s vražije! – povisi glas Mladar.

Sad se sjetio da bi ih mogao pobuniti jače, nek se kolju, baš ga briga, “ta marva” ...

U tom času naglo uđoše iz hodnika sudac poglavica Marić, advokat Zrnić i za njima sav zaplašen krezubi poslužitelj Toma. Marić se kao inspektor policijski, velegradski, ustavi u sredini sobe, odmjeri obrijanom i napudranom glavom smiješni skup pa se okrenu Zrniću uzvisivši obrve u povjerljivom migu: jeste li vidjeli to čudo? Bilo mu je neugodno pred gospodinom advokatom, koji će možda postati poslanik. A zatim priđe i htjede staviti šešir na katedru, ali odustane videći prašinu.

– Dobar dan! – hladno odsiječe, ali s prizvukom uljudne ironije.

Priđe nadobudnom “sucu” i blago ga odvede do prozora, nastojeći da mu svaka riječ dopre do advokata.

– Odobravate li vi, gospodine Mladaru, onu sprdačinu s našim crtežem na ulazu u ovu zgradu? No? Pa naravno niste kreten, da bi to odobravali, Nije li tako? A sve mi se čini da nas ima još koji od suda pravimo sprdačinu. No vi niste za to krivi. Ja sam za sve kriv. Nije li tako, Toma? – zaviče. – Je l’ te, Toma, ja sam i onda kriv kad vi sjedite na ušima. Jest. I onda sam ja kriv. Dakle, krivica koja je toliko puta utvrđivana u ovoj kući mogla bi bar mene, koji je izričem, mimoići. Ali šta ćete kad imamo ljudi oko nas koji sjede na ušima. No dobro. Neću da pitam kako je teklo, kako je bilo, ali ... zar vam nije palo na pamet, kolega, da su prisutni pozvani pismeno, dostavnicom, na prvo ročište započete parnice, te da je postupak pokrenut ... etcetera, tužbom gospodina advokata Zrnića. Ja sam vas, prijatelju, zvao samo kao monitora ... jest, kao ... slično redaru u školskim klupama, iz kojih, moj dobri bože, nismo i nećemo nikad izići ... Zaboravio sam vam reći da je ovo soba samo za neke sitne usluge, koje sud može na brzinu obavljati, naravno, osobom pravoga suca ... Htio sam vam još jednom zahvaliti i mislim

Previous page

Next page