da ću vam slijedeće srijede moći uz kavu pripovijedati po koji novi slučaj, ako vas bude zanimalo. Do viđenja i hvala još jednom.

Nato se Marić okrenu sa šeširom u ruci, i s elegantnom kretnjom otvori udubljena vrata, koja vode u njegovu sobu.

– Izvolite – propusti on advokata Zrnića, a kad ovaj uđe

– samo časak! – dade znak seljacima, pa bez i jednog suvišnog gesta uleti u svoju sobu.

– Divno ste mu ... fikali! A vi možda ne znate:... “crvendać” je – šapne povjerljivo Zrnić uzimajući sučevu ponuđenu cigaretu.

– O ...! – začudi se predsjednik suda, uzvinuvši dostojanstveno i suzdržljivo obrve.

Bilo mu je neugodno.

U nagodbenoj sobici Mladar je izgledao kao pokunjeni

skakavac. Pokušavao je, kao i uvijek, da iz poglavičine poruge prisvoji za sebe nešto taštoga, ugodnoga. Pronašao je da ga je zagolicalo kad ga je Marić oslovio “kolega”, ali, omamljen tim “šamaranjem” pred seljacima, posramljeno je oborio glavicu i prevrćao u mršavim rukama svoju bilježnicu s prvim bilješkama na prvoj strani.

– Toma, neka dođe šjor Tonči, neka stranke uđu, isprati onog studenta i zatvori vrata! – začuje se kroz jedva odškrinuta vrata predsjednikove sobe.

– Znâ sam ja odma da ovo nije sudac! – reče Silvestar glasno sinovima.

– Ne zna ljudski ni govorit – prihvati Stipan.

Gornji su Kurlani mudro šutjeli. Sve su to za njih bila gospodska posla u koja se ne treba miješati. Pokunjeno, kao na novu pokoru pošli su u veliku predsjednikovu sobu. I novim su strahovanjem bili obuzeti videći advokata Zrnića kako se pobratimski pozdravlja sa Silvestrovima.

Posljednji je trebao da uđe u predsjednikovu dvoranu Andrija. On se zaustavi i okresne svoj pogled s Mladarovim. Mladost se međusobno razumije. Trebao bi sada, on, jaki ovčarski

Previous page