dobro: Bolja je mršava pogodba nego pretila pravda. Slogom rastu male stvari ...

– Gospodine suce, najprije pročitajte tužbu ...

Josko Mladar oštro pogleda Silvestra i već ga je zbog prvašnje njegove nestrpljivosti “osudio na gubitak”.

– Čekaj ... brate moj! čekaj! Zašto se parničite, da vam ne ide sve li životu kao po loju? ... Vidite, braćo, mir vam nosi sve ... Vama treba mirnog žica, usjeva, plodova a ne da rušite sami sebe, da sami sebi kopate grob. To je naša slavenska mana, naša guba, kolera, najgora bolest.

Točno je to što kažeš, pomisli u sebi, nas više cijene drugi narodi. Herder, na primjer, veliki mislilac i filozof.

– Nije ovoga bilo za cara Franje – upade Mrko zblanuto. Mladar se zbuni upadicom.

– Jeste li vi bili u ratu?

– Jesmo! – dočeka spremno Mrko. – Dvadeset i druga regimenta, na Pijavi smo i’ tamanili, gospodaru ... u’!

Sad se siromašak student potpuno otrijezni. Gledalo ga je nekoliko pari zableušenih očiju, koje nisu ništa shvaćale. Sad je i njemu bilo jasno da je sam sebe blefirao i malko se zastidi. Uvijek bi se našao tako razapet između lakoumnih-brzomislenih htijenja i krute realnosti, pa mu je preostajalo samo da suši usta gledajući zvijezde koje se ne može poskidati s neba.

Nastao je kratki muk. Jedini je Andrija u dubini duše osjećao neku poštenu namjeru u ovog tankovi jastog građanina, kojoj se nije moglo ništa zamjeriti, jer je bila ludo-gub-na. Osim toga sudac se evo umorio, znoj mu orosio čelo, problijedilo mu lice. Sudac je stajao na nogama kao i oni i tapšao ih po ramenima, a što je ludo govorio, nije im naškodilo. Na svoj probitak sigurno nije mislio, jer ga nije ni spominjao. To su sve za Andriju bili znakovi poštenja.

– Koliko kažete da vam duguju? – obrati se mladić umorno Silvestru. – I zašto?

– Ništa ne dugujemo, svitli sude, već oni sprcali kâ jarci na nas, eto, to ti je ... – odbrusi promuklo Mrko.

Next page