Dočekao me je, kao uvijek, stari poznanik, nosač Joso, i ponio mi kovčege s uzorcima. U hotelu sve isto, kao da sam ga juče ostavio. I mirisi gulaša, ribe, bijelog luka i neprovjetrenih soba. Samo su sobarice i kelneri drugi. Da, da, kelneri, te ptice selice. Frak im je oduvijek ličio na lastavičji rep. No, da!

Restaurirao sam se malo, da bi opravdao naziv, koji se koči uz ime hotela.

Hajde, Ivane, velim ja sebi, prošetaj malo i obiđi stare mušterije; kaži im, da ćeš sutra doći s uzorcima. Nek ljudi znaju, da sam došao, neka se pripreme, neka ispituju svoju trgovačku, bolje rečeno dužničku savjest. Najpoštenije mislim, Boga mi! Netko je pošten i dužan, pa će valjda i platiti. A netko će se, bogme, i sakriti. Nema ga, otišao, obično vele, na svoje imanje, na pokop punice, u svatove... Mora se, živimo u zajednici: danas meni, sutra tebi. Ili, nema ga, otišao u lov, u ribe. Neka. Hvala bogu! Bog budi s njima, ljudi su to, živi, pa se promeću... Ove druge vrste je sve više. Naravno, kriza je, očito se to vidi na svakom koraku; platit će drugi put. Među trgovačke odlike spada i strpljivost i čekanje. No, da!

Jedna od najboljih mojih mušterija ima dućan u Markovićevoj ulici. Dućan malen, neugledan, ali posao buja kao dobro potkvašen i zamiješen kruh. Idem, dakle, najprije onamo. Red je takav. Ali, ili sam bio umoran, ili se nisam mogao odmah snaći; to mi se često događa. Takav sam tip. I nikako, sveca mu ljubim, ne mogu tu ulicu da nađem. Sve se vrtim, čini mi se, na istom mjestu.

Upitam nekog balavca, koji je praćkom gađao golubove, gdje je ta i ta ulica, t. j. kako ću doći do Markovićeve ulice.

— Nema, nema te ulice kod nas! — odgovara on, smije se nekako lukavo i okreće mi svoj zakrpljen tur.

Blesavo ispadoh sam pred sobom. A da nisam, mislim, kojom nesrećom sišao u nekom drugom mjestu? Pretresem na brzinu čitav put, sve, detalje, sjetim se Jose, čopora djece i njihova nestašluka, hotela i svega ostalog, što je u vezi s mojim dolaskom. Sve klapa. Ipak sam u Ravnom. No, da.

Nabasam na nekog gospodina, čija mi je fizionomija bila dosta simpatična. I upitam ga. Uljudno. Klima glavom, gleda me, kao da prvi put vidi čovjeka, upilji pogled u moje čiste cipele, pa me onda lijepo uputi, pokazavši rukom pravac,

Previous page

Next page