PROMJENLJIVA ULICA

Patimo, dragi prijatelju, od veličina. Namnožilo ih se sva sila. Svih vrsta, svih pasmina, a najviše političkih. Hiperprodukcija. Čovjek se doslovno na svakom koraku spotiče o njih. A mnogi tako i vrat slome! To smeta, zaista, svemu i svakome.

Nisam bogzna kako važan čimbenik. Običan sam trgovački putnik. Prodajem ono, što se obično zove kratka roba, i to na kratke i duge rokove. A sve ostalo me se malo tiče. Živim inače sa svima u miru, držeći se božjih zapovjedi i odredaba kaznenog zakona. Ali, što je pravo, pravo je, treba kazati, odnosno upozoriti na ono što ne valja, pa makar čovjek dobio i po prstima. Veličine mi, eto, u najmanju ruku zbunjuju dušu. A što je najgore, ne možeš ih zato udariti po gubici. Nikako ne možeš. Uzrujavaju nas, nas, koji zarađujemo svoj kruh u znoju lica svoga. No, da!

Ne volim duljiti. Ukratko ću vam ispričati.

Kao i prošle godine, došao sam i ove vlakom u Ravno. Bio sam, i sami znate, umoran, izgužvan i čađav. Mjesto, vidio sam na prvi pogled, još iz vagona, isto kao i lani. I isti ljudi na stanici. Motaju se koferi, košare i vreće, uzvici, željezničari i putnici s mještanima, koje poznajem po ukočenom držanju i nekakom drvenom hodu.

S perona sam pošao u grad. Prava provincija. Kuće nekako razlivene. Blato, pa ulice nalik na blatne potoke. Par dremljivih konja, koji filozofski mirno stoje u toj vrevi i gužvi, i odgovarajući broj još pospanijih kočijaša, što drijemaju u svim mogućim položajima i svim mogućim mjestima. I čopor bosonoge djece, primamljene dimom lokomotive, koji za njih uvijek miriše pustolovinama.