SVETA ADMINISTRACIJA

Ljudi, prava je sreća, što postoji administracija! A osobito u ovo današnje ludo vrijeme. Mi to, laici, smijemo reći. Danas se, eto, živi nekako na brzinu, ludo, zahuktano ili još točnije: mahnito. I to najviše zbog te proklete tehnike. S njom se sretamo na svakom koraku, osjećamo je na sebi, baš kao pas buhe. I, jasno, neprestano se moramo češati zbog njezinih uboda i peckanja.

A tu zahuktalost tehnike, to mahnitanje vremena, u kome se čovjek koprca, kao riba na suhom i prevrće očima, administracija smiruje, usporava, zadržava, koči. Kad se, dakle, zaletimo, nošeni brzinom današnje lude stvarnosti, koja vitla i mete kao brezovača u nervoznoj ruci, ona, administracija, svaka joj čast, zakoči, kaže, ali zna i podviknuti: polako, oprezno, natrag, drži lijevo (po propisu i redu, koji vrijedi za svako kretanje). A tako i treba. Ta, mi to znamo iz iskustva: sve, što je brzo urađeno, na vrat na nos i brzopletno — ne valja, pa ne valja. I naš narod, čija nas je pamet toliko puta spasila, veli: tko je hitio, vrat je slomio. Narod, dozvolit ćete, zna što govori.

Sad ću vam ispričati nešto. Ne ide, istina, baš sasvim u ovaj okvir ili kalup, ali se tješim, da na ovom svijetu, koji je najbolji od svih mogućih i nemogućih svjetova, ne postoje dvije stvari, koje se potpuno i savršeno poklapaju. Jer ni lonac ne nađe uvijek svoj poklopac.

Jedne proljetne noći uzmutilo se nebo i uzavrelo, a olujina upala u grad, pa obijesna, onako razigrana i osiljena, kao kliještima, povadila crepove s krovova. I to bezobzirno, ne praveći razlike između privatnog i državnog dobra. Mnogi krovovi došli krezubi, pa se kese u prošarano nebo kao buldozi.