Smajo, čuvar državnog skladišta, spor, da ne kažem lijen, ali zato pouzdan, i odan čovjek, prvi opazio, da je krov okrezubavio. I zaboljelo ga do dna duše, baš kao ono njegovo rođeno, a ne opće.

Ushodao se Smajo oko skladišta. Krivi vrat, odmiče se i primiče, puše preda se, otpuhuje. Vrti glavom i sam raspreda sa sobom nadugo i naširoko, a onda se prepire s nekim nevidljivim, pa ga najposlije poče i prekoravati, ali i prijetiti.

— Ih, ih... Baš tako... jesi junačina... Što na mene ne udari, već na njih. Lako ti je na onog, koji se ne umije braniti... Neka, neka... A mogo je i više... Mogo. Roba izložena, ko u apoteci... Ne ćeš više, ili ja ne bio Smajo. De, de, provedi se, ali ne ćeš zadugo. De!

Dočekao ravnatelja na samim vratnicama i sve mu na dušak ispričao, mlatarajući rukama i pokazujući čas na nebo, čas na rupetinu na krovu. Na koncu je opsovao vjetrinu, kako to dolikuje pravom i rasnom dinarskom tipu, i zamolio da se krov odmah pokrpi.

— Dobro, dobro! — ponavljao je ravnatelj samo da nešto kaže. Njemu se žurilo, a ovaj mu priča i drobi i ždere njegovo skupocjeno vrijeme.

— Neka samo još jednom — tvrdoglavi se Smajo — onako dušmanski zaošija, na moju dušu, bit će belaja, da će se i krave smijati. Upast će ona drugi put u one proklete crne prosjekline, sav će crijep odletjeti, kao da je od papira, te će ostati samo rogovi... A i sam znaš: magaza je puna ko šip, kvara, onda, haj, haj, može biti toliko, da ga ni za jedinu sedmicu ne ćeš moći sračunati... Već, gospodine, molim te ko brata, daj nalog, da se to što brže uredi... Jer...

— Dobro, dobro! — mrzovoljno će upravitelj — poslat ću komisiju!

I pođe prema uredu. Čuvar ga uhvati za rukav, pa kad ga ovaj pogleda ljutito, on ga pusti, ali nastavi:

— Pošalji ti, gospodine, crepove, to je bolje i sigurnije, a komisija može i poslije...

— Što ti znaš? Ne petljaj se u državne poslove. Nije novac ni moj, ni tvoj, pa da možemo s njime raspolagati bez komisije.

— Dobro! Ti sigurno znaš svoje zakone, a ja vjetar, neka se samo ne otegne do sudnjega dana... Znaš kako je... može vjetar i mimo zakona...