— E, odmah — on će gledajući gore — samo da se malo povratim od ovog čuda.

I uđe u kuću jednako se iščuđavajući.

Na pošti je Hamzaga, lupkajući po prozoru u taktu Morseova stroja, diktirao brzojav Jusufefendiji:

— Revizija ispade, da bolje ni sanjati nisi mogao. Hamzaga-revizija.

Plativši brzojav, baci poštaru dobru napojnicu, nasmija se i zadivi sam sebi, jer je sad istom postao svijestan svog ogromnog značenja. Obavljen posao ležao je iza njega kao svaljena klada, koju je on sam oborio, i to bez ičije pomoći i savjeta.

— Baš dobro ispade. Mišljah da je revizija bog zna kako teška i strašna, a ono ništa, luk i voda, prna, bih reko, sprdnja.

I pođe u čaršiju, ovog puta da kupuje darove za svoje ukućane i prijatelje...

Mala, prazna stanica Kasabe, koja je sramežljivo izvirivala iz drveća, spremno je očekivala velikog revizora, da ga onda, ponovo vrati onima, koji će znati pravedno ocijeniti nesebične usluge Hamzage Hamzića.

A riječi Hamzagina izvještaja tekle su istodobno žicama iz Kasabe u Šeher...