brzine, kojom su klepetale, da će svaki čas u njima nešto prepući i da će se onda smiriti.

Revizija pomalja samo svoju strogu glavu, držeći čvrsto vrata, da se ne otvore, dok su tipkači vidjeli samo jednu veliku crvenu čalmu, koja je visjela na otvoru.

— Selamaleć! — viče Hamzaga u sobu.

— Alećimu selam! — drhte glasovi kroz zvuk metala i gube se hodnikom.

— Kuca li se, a, kuca?... pitomo se osmjehujući pita revizija.

— Kuca, kuca! — praskaju glasovi iza razigranih strojeva, a ovi počeše još bjesnije udarati prijeteći slomom.

— Neka, neka! Ejvalah i ej sahatile! — zahvaljuje i pozdravlja Hamzaga, ispravlja se i povlači, sad već blijed od duševnog naprezanja, ali smireniji i pribraniji, kao čovjek koji je zdušno izvršio tešku zadaću, koju mu povjeriše.

— Ej, dovale! — odvraćaju tipkači iza zatvorenih vrata, prestajući na čas s kucanjem, da zatim nastave još žešće i vatrenije.

— I to prođe! A bilo je strašljivo, ko da udaram na golu sablju! — rasterećen pomisli Hamzaga i od dragosti se protegnu.

Ni ne pogledavši zabezeknutog upravitelja, koji nije znao što bi počeo, onako sam, ostavljen i zaboravljen na sred hodnika, a pred zatvorenim vratima, Hamzaga se uputi stubištu i poče lagano silaziti. Mnogo sigurnije, s velikim samopouzdanjem, s noge na nogu, lupao je stepenicama, baš kao da ih broji.

— Baš sam mu pokazao! — pri tome je mislio na upravitelja.

Sasvim smiren, kao da ulazi u svoju kuću, ušao je u podvornikovu sobu. Tu su već stajale pripravljene džezve i fildžani. I kad on uđe, Mušan na brzinu skuha kavu, pa mu je, ne bez straha, naglo i nervozno potkuči, namjestivši još jednom džezvu i fildžan s kašikicom, da mu bude naručnije.

— Bujrum!

On sjeda, dignuvši jednu nogu poda se, stavlja zembilj kraj sebe uz jednu stolicu, poče piti kavu i srkati, a sve kosimice pogleda u podvornika. Usto se neprestano meškolji i namješta, kašljuca, saginje se i izbacuje malter iz zembilja, koji

Previous page

Next page