je bio napadao, kad ono zalupi vratima. Hoće nešto da pita, a ne zna kako bi i odakle počeo. Teško mu, a mora.

Povuče jedan dim, pa pošto pusti kroz nos u dva jaka mlaza, on zamuca najposlije:

— A, a... veliš,... iako ovaj nije ništa rekao — točno dolaze na posao?! Šta?

— Ih još pitaš! — izbaci Mušan.

— Točno!?

— Točno, u dekiku, ni kazati se ne može, kako! — nastavlja Mušan i širi ruke. — Ja još nisam ni sredio, ni oprašio, a oni se već pomaljaju.

— Neka, neka, i treba tako! Dobro, veliš, uhodano ko na sahat-kuli...

— Na moju dušu!

— Baš mi je drago, što... — i on ne doreče, no se diže i pozdravi — Ejvalah! Ja odoh!

— Sjedi još mrvičak, kad smo se vako lijepo sastali — zaustavlja ga Mušan, a jedva čeka, da ovaj skine s njega svoj pogled, koji, čini mu se, i kroz zemlju prodire i sve vidi. — Pa, kad ne ćeš, ejsahatile!

Hamzaga zgrabi zembilj sa zemlje, prebaci ga preko ramena i izađe na ulicu, ali sad prav i ukrućen, porastao sigurno i pred samim sobom, i krenu prema poštanskoj zgradi.

Pred vratima, pošto ga je ispratio a neko vrijeme gledao njegov ponosni hod, osjećajući da su prozori nad njim pokićeni glavama namještenika, Mušan udari dlanom o dlan, ispljunu pištaljku od lima preda se, zgazi je desnom nogom, pa kao da se istom snašao, uze raspredati:

— ’vakog još ne vide Kasaba! Ko, eto, da se ne dosjetimo, e je on revizija iz Šehera, uprtio i nakav zembilj! Eto mu je zaista i upalilo. Kršan čovjek, pa eto ti!

— I jes sila! — dobaci jedan s prozora i pijunu preko Mušana.

— Ne rađaju se takvi svaki dan. Jok! — nastavlja Mušan uzbudljivo. — A da ste ga samo vidjeli, kad je viknuo: ključeve od magaze — ja umalo što od straha ne progutah pišču, pa bi i doktori imali posla. I kako je zakrmio put nje, baš ko vo u djetelinu. Ah, ah, ljudi, čudo, kažem vam. A ne dade, zar, da što ne bi spetljali, ni oka otvoriti ni odahnuti, već, svejedno ko šilo, iz sobe u sobu. Ih, ih, ljudi!

— Mušane, daj kave! — naruči netko s prozora.