Gore u sobama pomakoše se stolice, nešto lupnu dva tri puta, i zavlada tišina.

— Baš ko u mojoj kući! — pomisli Hamzaga. I odmah zatim, naglo i usiljeno zakvocaše pisaći strojevi, nemirno, ludo i mahnito. Onda se prozori treskom zatvoriše. Namještenici jedva pogodiše na svoja mjesta, baciše se na stolice zajedno s peškirima, kojima su tjerali dim, i prihvatiše bilo šta pred sobom. I ne dospješe zamjeniti nanule s cipelama, jer se istog časa začuše brzi koraci na stepenicama. Upravitelj, namještajući fes, kravatu i prsluk, također u nanulama, istrča na hodnik i ukipi se.

Kao da ga gone, izvan sebe, crven u licu, Hamzaga, i ne pogledavši upravitelja, upade u prvu sobu otvarajući žestoko vrata.

Tri osobe nagnute nad spisima, ruke s perima, samo što prelijeću iz tintarnice preko papira, pera cvile kao muhe zukače i vraćaju se natrag u tintarnicu, a kićanke na fesovima oblijeću oko glave.

— Merhaba! — pozdravlja Hamzaga, dok jednom rukom drži kvaku, a drugom pridržava zembilj.

— Merhaba! — odgovaraju glave, odižu se malo s papira i plašljivo bulje u razjapljena vrata i usplahirenu reviziju, dok ruke i dalje prave naučene krugove.

— Piše li se, a? — pita revizija, a zubi joj cvokoću.

— Piše, piše! — odgovara soba jednoglasno.

— I treba!... Ejsahatile! — završava Hamzaga reviziju, pozdravlja salutirajući i nestaje, zalupivši vratima, da se malter osuo po njemu kao grad.

— Ej dovale! — grme muški glasovi, a drvene nanule na nemirnim nogama stružu po oribanom podu.

Odmjerivši najprije od glave do pete upravitelja, koji je bio pristao za njim, on ga osinu mrkim pogledom, rekavši mu na taj način sasvim jasno, da ne želi, da se itko petlja u njegov posao i da mu smeta, pa se okrenu od njega i pođe prema drugoj sobi.

— Misli on mene smotati i zagovoriti. A jok! — šapće Hamzaga i opire se u sebi zavodniku u nanulama. — Zar bi htio Turke varati...

Zelen si još, zelen... Jakako!

Iz one sobe dopire previše glasan klepet nekoliko pisaćih strojeva, baš kao da se natječu. Činilo se, upravo zbog

Next page