vodnik iskoristi svaku zgodu — poremećaj u talasanju — da ga cmače i po obrazima i po čelu i usnama, i raskalašan uzvikuje: »Mi smo i Srbadija, i Veličanstvo, i Visočanstvo, i nadvojvoda Život, i princeza Smrt.« Čudio se odkuda je ovakve misli i riječi »njegov nepokvareni-čobanin mladac« pobrao.

Perica je određivao smjer i brzinu talasanja. Uporno i bez opoziva.

Boško je bez zanosa pjevušio i koristio zgodu da sagradi što bolju odluku, birao čas kad će svome vodniku Perici samo prišapnuti, šapatom natuknuti i tajnost i važnost i neodloživost naročita zadatka. Računao je:

— Vodnik Perica Miljević dođe meni kao neka vrst komesara štaba — kako to šumari svoje zovu. Desna ruka. I više. On je meni čas duša a čas mrak. Da, da, baš mrak. Mrklina. Mrklina u pohvalnom smislu. Jer, on će sigurno zažmiriti čim osjeti da je to potrebno. Uostalom Perica i ne treba da pozna cijelu priču, čitav sadržaj priče.

Tok misli poručnika Boška Asanovića razbio je pucket, presjek talasanja. On nije ni primijetio koji je to pršljen otkazao. Nosili su ga zagrljaji vodnika.

Međutim, sada se drugi četnik, Boškov kurir — po izgledu lica i brade i ondulirane kose blizanac vodnika Perice — Jovica Cvrkotić sjetio da su čaše poluprazne i da u vrču »Pij, kume — do zore« nema ni kapljice crnjaka i psujući odreda čitav kalendar teturao k šanku i budio krčmara.

I stol je gledao i motrio Jovičin put.

U međuvremenu, da li je osjetio mirise režanja kurira Jovice, ili je pak u psovkama — tom vječnom i silnom maistralu kamenjara — naslutio zametak i pored čudne bure, krčmar Saverac odmah je zakolutao zjenama, poskočio kapcima pa hitro i skoro neprimjetno počeo zvjerati za utočištem i tobože »sneno« provjetravati husarske brčine, koji nametljivo spominju Pjavu i nekadašnju »fes regimentu«.

Od stola netko se pjano smijao, a netko dobacivao kletve i kurir Jovica, shvativši — po logici vina — da će ga drugari proglasiti za škarta ako ne uspije u pothvatu, prišao je krčmaru Savercu i bez milošte stao ga osorno drmusati.

Saverac je — samo migoljenjem trepavica — opazio poručnika Asanovića, i ohrabren produžio da »sneno« huče i time i hladi i grije brkove.

Jovica je zasoptao: