čeka mjesto u zagrljaju i talasanju stola. Ujeden, tješio je sujetu:

— Koliko nas tek napora očekuje dok se saživimo sa osnovnim pojmovima discipline. Redom! Jer, ipak, braco, za vojnika nisu ni sitnice sporedna stvar. Nema sporednosti. Jok, jok, nema sporednosti u vojničkom životu.

Htio ih je ukoriti, blagim riječima skrenuti pažnju, opomenuti, samo opomenuti, ali nesiguran u ishod opomene, on je zavaravao sebe i ponavljao:

— Ipak se u ratu, iznimno, vojniku štošta kroz prste pogleda. Nije taktično uvrijediti ljude koji mogu svakoga časa poginuti. Moja preosjetljivost je...

Nije ni osjetio kad je sjeo u talasanje i kad se predao zagrljaju, čak nije osjetio da i on prihvaća stihove pjesme, dalje nizanje rozgalice:

Sa Oplenca vetar ladi,
zorice moja, ooooj!

Zastajkivao je u pjesmi i počeo da se odlučuje: koga će, među ovom šestoricom, odabrati za izvršenje zadatka — naročito osjetljiva zadatka — i tim, umjesto umirenja većma raspaljivao i srce i srsenje hrptenjače koji su očekivali skori i slatki i dugački provod.

U talasanju grlio ga je vodnik Perica Miljević, i to je u početku Bošku godilo. Jer, ne samo što je Perica njegov zamjenik po vojničkom položaju, već i stoga što je Perica bio nadaleko poznat kao nepomirljivi i ortodoksni četnik, koji se uspješno uzdigao od seljančeta-čobana do borca koji je već u nekoliko navrata odlikovan i pohvaljen. Čak su o njemu pisale i srbijanske četničke novine — službeni organ vrhovne komande — a i radio London spomenuo je njegovo ime.

Boško je volio svoga Pericu i zato što je ovaj uporno učio sve četničke propise i smjernice i što je nenametljivo govorio: »kako će, čim rat završi stupiti u gardu Njegova Veličanstva, ili se ne će glave nanositi.«

Međutim, Bošku je u prvi mah bilo neugodno što njegov mladi Perica — Perica je imao jedva devetnaest godina — bazdi po vinu i duhanu i iz usta i iz brade. Čak je i u onduliranoj Peričinoj kosi — koja je udarala po plećima — osjećao neprijatan miris alkohola. Boška je smetalo i to, što njegov

Next page