s modrim bregovima u daljini. Vidio je sebe i Jagodu kako u ljetne večeri zagrljeni prolaze pored bašta i šljivika iz kojih odzvanja sočni smijeh djevojaka a preko naherenih taraba nad njih se nadvijaju grane voćaka oteščale od cvijeta koji im natrunjuje kosu svojim bijelim laticama. Predosjećao je plodna lirska raspoloženja u takve čeznutljive večeri u koje se duša sladosno-bolno razvlači; zamišljao je šetnje uz nekakav potok, leškarenje pod zvjezdanim nebom na nekakvim Bježinim livadama. I tu bi se opet odnekud uklepali stihovi:

... a mlak i čežnjiv suton proljetni
kroz dubrave se naše povlači...

Kod prozora je počeo da bije hladan noćni zrak, pa se povukao u polumračni kupe. Saputnici su spavali sjedeći skrštenih ili u krilu složenih ruku, olabavile donje vilice i opuštenih, razoružanih lica. Samo je crnka u uglu, kad je za sobom povukao vrata, otvorila, pa opet sklopila svoje velike crne oči. Sad je opet lupa točkova dopirala prigušena. Voz je sa zviždukom nailazio na mostiće i prolijetao kroz male stanice ne smanjujući brzinu. U toplini tijesne, polumračne, vatirane kutije, čovjeka je uljuljkivao osjećaj da ga jurnjava voza zajamčeno i zapečaćeno nosi prema njegovoj meti.

U svitanje je Miloš ponovo stajao uz prozor. S polja su bježali pramenovi tame ostavljajući za sobom poleglu travu pod težinom slane. U bijelim parama u daljini rađalo se sunce.