pogledom. Štaviše, u jednom je trenutku osjetio kako u svome govorenju pomalo upada u samodopadnu traženost, koja je mogla da sliči na udvaranje.

Nakon pregleda putnih karata razgovor je zamro. Voz se dohvatio otvorenih polja. Za prozorom je stajala tamnina. Pritulili su svijetlo za noć. Putnici su zagnjurili glave u skute svojih povješanih ogrtača, pa su i oni koji nisu bili sanjivi prekrstili ruke i sklopili vjeđe, iz nelagodnosti da stražare otvorenih očiju medu pozaspalim saputnicima, bar dotle dok ovi tvrdo ne usnu. Miloš se polako izvukao na hodnik i dugo prostajao uz otvoren prozor. Na mračnoj pozadini noći iskrile su se zvijezde. Voz je pronosio kroz ravnicu svoj fijuk. O bok vagona razbijali su se mali zamasi onog crnog, putnicima dobro znanog noćnog vjetra koji u sebi donosi svježinu dalekih tamom zakriljenih prostora. S časa na čas mimo prozora bi suknuo roj varnica. Miloš je bio pun one bezimene ustreptalosti koju je oduvijek u njemu budila vožnja i osjećaj pasivne nošenosti kroz prostor. Upirao je pogled u mrklu daljinu pružajući glavu napolje, udaru vjetra koji mu je mrsio kosu i zasipao oči iskricama ugljena. Lupa točkova usklađivala se ćudljivom promjenljivošću sad u ovakav sad u onakav ritam i sugerirala mu (— to je bila njegova stara zabava! —) razne zvukovne figure. A na samu golu ritmičku nit spremno su se lijepile riječi, kao laste što sjedaju na telegrafske žice. Ponavljao je desecima puta, uz pratnju tog kloparanja, dva stiha što su se tad u njemu rodila (a kojima će kasnije već lako naći početak i svršetak):

... i mladost naša krotko sklapa oči
zavejana vihorom behara...

Provinciju je sebi pretstavljao kao zaostalu i zabitnu sredinu, ali opet poetičnu u svojoj djevičanskoj i pomalo surovoj patrijarhalnosti, prostu od gradske ukalupljenosti i skučenih društvenih forma. Pred njegovim očima pojavljivala se palanka u mekom osvjetljenju proljetnog sutona,

Next page