bila je natrunjena pilovinom. Oženjen opakom ženom, crnookom rumenom Jakom, koja ga je, zbog neslaganja sa svekrvom, odbila od porodice, dolazio je k svojima samo u iznimnim zgodama i potrebama, i to letimice i gotovo krišom. Čuo je za Ivinu nedaću od don Marcela, koji je svratio u njegovu radnju.

Nije ničim sličio ni na koga od svojih. Valjda uslijed neke bolesti u djetinjstvu, glas mu je bio ostao nejednak, čas visok i kreštav — čas nizak i mukao, i kad je god imao da progovori očekivalo se s nekim zanimanjem hoće li progovoriti onom kreštavom ili onom tamnom bojom. A kako ni on to nije mogao da unaprijed zna, i sam je uvijek bio u neizvjesnosti hoće li ono što je zaustio da kaže ispasti zabavno ili ozbiljno. Zbog toga su ljudi oduvijek bili skloni da njega i njegove izjave uzimaju u šali, pa je najzad i sam sebe počeo tako uzimati. Odatle mu je još iz mladosti prionuo glas šaljivdžije i veseljaka.

Šime je bio pun tjelesnog nemira, u vječitom pokretu. U svakoj prilici neprestano se obazirao čime bi uposlio nemirne ruke i u svakoj stvari iznalazio stranu koja ima da se uredi praktično i manuelno. Sve situacije rješavao je na brzinu i jednostavno, sa dvije-tri riječi koje su uprošćavale teškoću i unosile izvjesni optimizam To je obično postizavao, tako da je nastupili događaj sravnjavao s kakvim kudikamo gorim koji bi bio mogao da nastupi, crpeći odatle razumne utjehe i mudrog pomirenja sa onim što jest. Naveče bi se katkad opio, a sjutra bi od toga ustao vedriji i orniji na poslu.

— Daklen? što to čujem? — javi se Šime s vrata. Spusti se niz onu jednu stepenicu u dućan, pa nastavi:

— Ali kako se to dogodilo? Što je bilo?

— A nevolja, sinko, eto.

— Ja nisam znao ništa. Pričaj mi, kad je to počelo?

— Ma ima tri-četiri dana da sam ja nešto opazila na njemu. Ali ko je mogȃ mislit!... Sinoć kasno banuo iznenada kući — odma sam vidila da nije sve u redu. Ma

Previous page

Next page