— Osvisti se, Ive! Ko bi bio ikad rekao da ću morati slušati od tebe takvo govorenje! Od tebe, koji si uvik bio uzorita vladanja, koji si uvik tako lipo slušao, tako dobro učio!

Don Marcel je dugo nastavio tim načinom, sve blago i ne gubeći hrabrosti, više ojađeno nego prekorno. Ive se spočetka bunio i uzbuđivao, i na svaki don Marcelov nagovještaj o »duhovnoj dužnosti«, »svetom zvanju koje je izabrao«, udarao kao za inat ustranu, i pred svaki rektorov pokušaj da se kroz mrežu mahnitanja približi njegovoj duši isprečavao štit svoje ludosti. Najzad mu je dodijalo pa je uopće prestao odgovarati i odmahnuo rukom tonom pametnijega koji popušta, kao da kaže: »mani ga, neka govori! ko će se s budalom nagoniti!« Zatvorio se u uporno ćutanje, i don Marcel više iznjega nije uspio izmamiti ni jedne riječi. Odlazeći, najavio mu je da će po hrišćanskoj savjesti i starešinskoj dužnosti sutra opet doći, pa će ga i dalje svakodnevno pohoditi.

Kad je silazio niza stepenice, kuma Ane istrča preda nj. Suva Marija opet je motrila kroz prozorče njegove sad malko obeshrabrene geste koje, više nego što ulijevahu nadu, svjetovahu pomirenje sa sudbinom i podložnost volji božjoj. Kad se stara vratila u dućan, upita je:

— Što je rekao?

— A što! Kaže da se triba ufati u Boga. Eto što kaže!