u šumi dobro — a tko nije, zapisat će se u posebnu knjigu, i neka se pripremi!

— To nije istina! Tko ima kakva rođaka u partizanima, taj će uvijek dobiti dozvolu, da dojde, pa makar i poslije petnaestoga — nadoda mudro dvorkinja trgovca Mrakovića.

— Pa to je jasno! Kud bi partizani, da im najedamput iz Zagreba dođu sve sluge! Osim toga, to sigurno ne vrijedi za one, koji plaćaju partizansku članarinu kao onaj Filipovićev sluga, koji se još time javno hvali.

— I moja milostiva gospođa plaća partizanima članarinu — reče opet dvorkinja onoga trgovca — a mi sirotinja, koji nemamo toliko novaca, mi, čini se, moramo odraditi partizanima svoj dio.

— Svakako, dobro bi bilo malo razmisliti — reče stara Halapirka i na brzinu zaviri u lonce, da vidi, što danas Ankica sprema za večeru.

— A što ste se toliko uzvrpoljili — javi se pisar velikoga župana — niste vi vojska. Poziv maršala Tita vrijedi samo za nas, za vojsku, za borce.

— He, vrijedi samo za borce — reče zajedljivo Halapirka — a ti si borac? Piskaraš po mašini, prenosiš pisma, a nekad i kante i drva kao i ja, i sad najedamput to vrijedi za tebe, a za nas ne vrijedi. Kao da ja nisam čula, što ljudi govore. I ona prokleta Barbarićka, čim me ugledala na placu (a pravila se, kao da me ne vidi), odmah je počela glasnije govoriti s pekaricom, da bi i ja mogla čuti: »Ste čuli, gospa, Kramarić, Tito je pozdravil sve sluge. Veli, če su mogli prati noge okupatoru i negvim pomagačem, onda moreju prati noge i mojim partizanom« — kao da sam a kad kome prala noge, prokleta mrcina!