— Šta se ti ljutiš, Micika, možeš se i ti javiti, i kuharica trebaju.

— Da, ali ustaške pisare trebaju još više — odgovori mu Halapirka — i kao što se čuje, baš za ovakvima je i najveća potražnja u partizanima.

— Smiješno, kako ste vi nasjeli »promičbi« ja sam čula od gospodina Crljena, da će ovih dana biti proglašena totalna mobilizacija u Hrvatskoj, a partizani su to, čini se, saznali i izdali ovaj blesavi poziv.

— Koliko je meni poznato, partizani se baš ne boje mnogo totalne mobilizacije gospodina Crljena. Ali ako vas zanima, ja vam mogu reći, da je tu nešto krupnije po srijedi. Istina je, da partizani spremaju ofenzivu, samo se Tito prekasno sjetio. Tri godine povlači ljude po šumama, a što mu to vrijedi? Jedan dobri i pametni potez, i ostat će kao riba na suhu.

— Ti ćeš ostati ko riba na suhu, a ne partizani — razljuti se stara Halapirka.

— A šta se ti, baba, razumiješ u politiku. Ne znaš ti, kakva se kaša sprema. Zapamti, što ti kažem: jedne noći čut ćeš pucnjavu, a kad se ujutro probudiš, u Zagrebu će biti nova vlada, ali ne partizanska!

Te riječi pisarove djelovale su neobično na cijelo društvo. Svi su zašutjeli i gledali ga ne razumijevajući, šta to zapravo nagoviještava pisar velikoga župana. A pisar, videći, kako su mu te rečenice podigle ugled, nadoda još mudrije:

— Da, moje gospojice, jeste li kad već čule za riječ »državni udar«? Znadete li vi;šta je to puč? Samo pazite, ne brbljajte o tome, to je zasada još najveća tajna!

— O kakvu ti puču pripovijedaš? Tebi će Trešnjevka napraviti puč, i Vrbik, i Vrapče, to će biti puč? I kad

Previous page