svoj zamagljeni i suzni pogled na protivnu stranu, da ništa ne vidi; a Vilović kričaše nešto kao bijesan, zgražajući se i nad kolom, kao i prije nad smijehom i pjesmama našim.

No još malo, i počesmo se umarati te isprijeka gledati cigane, kad li se odnekud utisnu medju nas i krčmarica Ana sa sluškinjama svojim, pa nas povukoše čilo i snažno u novi skok.

Ja sam mislio, da cigani i ne mogu svirati hitrije, jer se činilo, da su postigli najveću brzinu; no sada kratki zvuci s njihovih gusala blijeskali i pucketali, a naše noge, makar koliko razigrane, jedva slijedile onaj bijesni takt. A kad se u neke jasno začu i zveckanje srebra trostrukog Marina gjerdana, pomahnita čitavo kolo od živih usklika:

— Daj petrolja!... Vatre!...

— Užeži!... Zapali!...

— Zapalimo kuću!... Neka sve gori!...

To vikahu seljani i Bošnjaci, a i ja oćutim u svojim žilama takav plamen, pa stadoh potcikivati i dovikivati ciganima ne znajući ni sam što.

Ali i oni i mi bijasmo se već napregli do krajnje mjere, te najednom svi rumeni, znojni i teško dišući posjedosmo naglo i stadosmo se smiješiti jedno drugomu.

— Nesretnici!... Nesretnici!..— začuše se promukli usklici Joze Vilovića, koji se naprezaše, da uspravno stoji. Zamisli se oborene glave, a onda dižući desnu ruku u vis, produži tajanstvenim, proročanskim glasom:

— Ne ispijajte čašu užitka do dna, jer je na dnu gorčina! To znadem najbolje ja: gorčina je na dnu!

Previous page

Next page