— Da, meni je uzela pamet ona... to jest one sve! — vikne žestoko. A zatim — vino... i ja sam sada evo što: propalica!... — završi hrapavim glasom. A onda iza kratka razmišljanja nadoda uzdišući:

— A kakav sam ja bio gospodin!... Pravi gospodin, ljudi moji, tako da — ...

— Sjedi kod nas, pij i ne mudruj! Barem o blagdanima, ta sad je svačije veselje! — reče mu jedan seljak, potegne ga za ruku i sjede ga na silu kraj sebe.

— Što će njemu, braćo, Božić! — viknu netko do njega. Ta on se ni na Božić ne može jače opiti nego svaki dan!

Grohotan smijeh poprati te riječi, a Mile kalugjer stade brzo vikati:

— Kolo!... kolo!... U kolo svi!

— Čekajte, ljudi, da prije savedemo konja. Ta on ne će igrati, a samo nam smeta! — reče netko i pridje k izlazu.

A Kali već ne bijaše do konja te pusti, da ga savedu, a on skoči k ciganki i povede je usred sobe. Za njima skočiše i ostali, poredaše se, prihvatiše za ruke i premećući nogama, nestrpljivo čekali prve zvukove. A cigani samo nekoliko trenutaka potezahu tiho i otegnuto svoje lukove, a zatim sve hitrije i hitrije, i razmaha se brzo, vrtoglavo kolo.

I domaći, i trgovci marve, i Bošnjaci, i Macedonci skakali pomamno, a samo dvojica nijesu dijelili opće radosti.

Mladi ciganin, promjenjen u licu, nije se usudio gledati svoju ljubovcu u našem vrtlogu, već stajaše pognut nad svojim kontrabasom i samo kadikad upiraše

Next page