II.

Bijaše istom deveti sat večeri, te nitko i ne mišljaše na san. A malo zatim dodje gore k nama i gazda Ilija, crven, obrijan i do kože ostrižen debeljaković, pa držeći kapu u ruci, klanjaše se svima, no više u šali nego zazbilj.

Došao je kazati, da se treći dan Božića mora svakako završiti u velikoj, prizemnoj kuhinji, kod badnjaka i božićne svijeće, po starom kućnom običaju. Nadoda, kako je dolje i toplije i mjesta ima više, a napokon završi, da njegova Ana tako želi.

U velikoj kuhinji bijahu prostrti drugi stolovi, a na njima nova, topla jela i novo vino. Mirisalo kiselim kupusom, suhom svinjetinom, te vrućim pečenjem istom skinutim s ražnja. Sve po prilici kao i gore, dapače i poseban stô za cigane u kutu, samo što su, daleko pri kraju, žarili i pucketali golemi badnjaci, a pod bijaše od tvrdo nabijene zemlje. Oko ognjišta sjedilo nekoliko seljaka: pili, kucali se i nazdravljali jedan drugomu, te svako malo zagrljeni zaojkali po svoju.

U cijeloj velikoj prostoriji visjela jedina, nejaka petrolejska svjetiljka na stropu i zato uz debele zidove stajahu neki dječaci, rumenih, nasmješljivih lica, držeći u rukama velike lučeve baklje, što su jako plamsale, dimile i rasprostirale svuda ugodan miris.

Previous page

---

Dinko Šimunović [1914], Gjerdan (Matica hrvatska, Zagreb), 216 pp. [word count] [Simunovic_Gjerdan].

---