Igla na kazalu za brzinu neprestano se pomiče nadesno i doseže 250 km. Da li pilot nastoji da smanji zakašnjenje, ili se sprema loše vrijeme? Telegrafist užurbano manevrira sa svojim aparatima, (bilježi i dodaje pilotu ceduljice). Stižu nove informacije o kretanju zračnih i atmosferskim promjenama.*[ERROR: no reftable :]

* U tekstu iz “Savremenika” (1938.), koji je ujedno i jedini predložak, rečenica je donesena u ovom obliku.

Kad smo stigli na praški aerodrom, bilo je 14.50. Teren za uzlet Zlatne Prahe je ogroman, nad njim veliki broj vojnih aviona izvodi svoje vježbe, različite, upravo pelivanske vratolomije i neke sasvim nevjerojatno smione “loopinge” da je Mrs. Anne spopao paničan strah. Ona je pobjegla u čekaonicu i na zaprepaštenje svog muža izjavila da dalje ne putuje avionom. Iz tog se izrodila dirljiva bračna scena s uznemirenim gestama i jecanjem. Ne znam kako je uspjelo mužu da je umiri i nagovori, no oni su u zadnjoj sekundi dotrčali u kabinu držeći se za ruku, nasmijani kao djeca.

Kako su Česi tu prekinuli svoje putovanje, a iz Praga nije nitko pridošao, naše društvo, smanjeno za dvije osobe, nastavlja let.

Grad se vidi poslije uzleta i ostavlja dojam tužan i zamišljen. Ti teški, sivi kišonosni oblaci na obzoru u grčevitom propinjanju suludih spletova, prepunih olujnih prijetnja, dižu se smiono nad grad kao divovsko stijenje i daju sumarno ugođen fond. Ta velika množina zgrada u redu i neredu, djelomično osvijetljena suncem, a djelomično u pepeljastom sivilu hladovine i tamnosmeđem, dubokom sjenčanju, iskače plastično u rembrandovskom clair-obscuru iz tla. Na svom dominantnom postolju kraljevski oholo stoluju Hradčani, a dolje teče nemirna Vltava.

Njeni su kameni mostovi tako sićušni da ne mogu ni naslutiti one krasne barokne statue koje toliko volim.

I sad mi je po prvi put nekako žao, što dalje putujem. Da, da, htio bi da se zaustavim u gradu, da dočekam sumrak i da se predam tumaranju. Otišao bih svakako u Ghetto, gdje su

Previous page

Next page