na nebosklonu uronjeni su u mliječnu tekućinu. Samo kratko vrijeme vidimo toranj Sv. Stjepana, vijugu Dunava i pastelne mrlje kuća. Maglica se zgušnjava, obavija dubine daljina, i u toj se atmosferi vidi jasno samo ono, što je pod nama – u ogromnom krugu horizonta naziru se samo neki rasplinuti obrisi.

Izgubio sam iz vida grad “osamljenog majstora”, vedrog Wolfganga Amadeja, grad bezbrižne ljubavi i pjesme i ja, protiv volje, čujem u šumu motora nametljivi banalni motiv vrtoglavog plesa “na lijepom, plavom Dunavu”.

Francuzi su raširili svoje novine: “Matin”, “Gringoire” i “Temps”, Anne and Reginald se udube u Wallacove romane, Česi su se kolerično pravdali i nešto računali, Španjolac je cijelo vrijeme zurio u žepno zrcalo i popravljao svoje crne pramove, a ja sam slušao motor i pronalazio u njemu nove ritmove i melodije. Što god sam dulje slušao, glazba je postajala oporija, uzbudljivija, dok se nije iz šuma jasno izdvojio jedan prometejski bolni motiv gluhog samotnika.



Ne znam za imena ovih gradina i dvoraca, što se još uvijek uprkos našem neviteškom vremenu koče na vrhovima brežuljaka i nisam ni slutio da ih još toliko ima.

Kako je to čudno, ovako zavaljen u naslonjač aviona, koji leti brzinom od 200 km, gledati srednji vijek, gledati ostatke moći feudalne gospode, mrke kule i zidine kako se tu javljaju u krajini kao dekorativni efekti za turiste, i misliti o prolaznosti svega.

I ja sam u djetinjstvu kroz mnoštvo historijskih romana doživio srednji vijek vrlo dekorativno i intenzivno. Lijepo je o njemu lirski sanjati kao o finoj minijaturi na malo požutjeloj pergameni ili o zvonkim stihovima romantičnih balada, kad negdje zvone osvijetljene katedrale večernje Angeluse, a u škuri sumrak rone kule, viseći mostovi, zabati i doksati obrasli bršljanom. Manje je lijepo spoznati naličje svih tih dekoracija. Kako su nekad knjige, više od najpunijeg života, opajale i donosile nezaboravne radosti.

Da, to je bilo davno.

Next page