zreline srpanjskoga dana, sunca i žita, da je i sama bila molitva zahvalnog i razdraganog čovjeka božanskoj Vječnosti.

Mali Pajo je još jednako spavao. Kada smo svršili posao, ja, sam ga probudio. Uhvatio sam ga za ruku, pa smo nas dvojica išli zajedno i malo naprijed, a iza nas su bili Baćo i Nana. U drugoj ruci sam nosio mali snopić žita. Nana je rekla, da će kod kuće napraviti vijenac, koji će sačuvati duže nego dosadašnje vijence zato, što sam i ja kosio. Pajo je ispočetka šutio, a kada se sasvim razbudio, onda je po sto puta počeo razgovarati. Trčao je naprijed, poskakivao, zvao me da trčimo, pa da vidim njegovu brzinu, ali sam ja bio tako umoran, da mi nije bilo do trčanja, pa ni s Pajom nisam htio, a valjda nisam ni mogao trčati.

— Brato, Brato, hajde, hajde sa mnom, ko će prije? Ti ne smiš sa mnom trčati, a ha, ne smiš, jel se bojiš, da ću ja uteći, pa me nikad, nikad ne ćeš uvatiti. A ja bi tako tio trčati s tobom, al znaš, Brato, što sam klapio na njivi? Da si mi ti donô iz Zagreba lipu, lipu crvenu šepicu, znaš onu hrvatsku. Al taka je lipa, da je ne mož dosta ni nagledat! A je l, Brato, a jesi ti to meni baš donô, el sam ja tako samo klapio...?

Ostavili smo njive za sobom. U daljini sam vidio, kako se žalosne vrbe pred igralištem sakrivaju od sunca, ali se danas ne mogu sakriti. I njih je sunce obljubilo, pa su sada tako umorne i same, ostavljene i zaboravljene, kao napuštene, prevarene i zaboravljene djevojke. Ja sam odgovorio Paji:

— Donô sam ti, donô, i još danas ćeš dobiti šepicu, kad si taki vridan bio, pa si čak i spavô na njivi, a mi drugi nismo imali kada ni sisti. Mlađi si od nas, mlađi, pa ti dobro iđe. A da znaš...

Nisam mogao završiti misao. Pajo me je gledao svojim velikim, plavim očima (takve oči ima njegova majka), kao da još uvijek ne vjeruje, da ja to govorim istinu i da će on još danas dobiti hrvatsku šepicu. A kada je povjerovao mojim riječima, onda je brzo i naglo skočio na mene, da sam se jedva zadržao na nogama. Žito mi je ispalo iz ruke. Mali Pajo mi je ljubio usta, obraze, oči. Njemu nije smetao ni znoj, ni prašina, koja se skupila na licu. On je bio radostan.